KULTURA - ZANIMLJIVOSTI



NjUJORK

Knjige Ernesta Hemingveja na Internetu


Knjige Ernesta Hemingveja (Hemingnjay) bice dostupne za citanje na Internetu od avgusta, saopstila je njujorska izdavacka kuca "Skribner" (Scribner).
Na globalnoj kompjuterskoj mrezi naci ce se 23 knjige americkog Nobelovca, medju kojima su najpoznatije "Starac i more", "Zbogom oruzje" i "Za kim zvona zvone".
To ce biti prvi put da knjizevni opus tolikog obima kao sto je Hemingvejev, bude dostupan na Internetu, rekla je Suzan Moldou (Susan Moldonj), potpredsednica "Skribnera", filijale "Sajmona i Sustera" (Simon & Shuster).
"To je prvi znacajan korak ka stvaranju elektronske skolske biblioteke o Hemingveju, i ka prelasku klasika u novu, numericku eru", dodala je ona.
Posetioci Interneta ce svaku knjigu moci da skinu po istoj ceni, deset dolara, sto je jeftinije od skoro svih papirnih izdanja.
Izdavacka kuca "Skribner" ima autorska prava na Hemingvejeva dela na 75 godina.


RIM

Prvi festivali knjizevnosti i fotografije u Rimu

Plejada pisaca, medju kojima i dobitnici Nobelove nagrade, ucestvovace na prvom knjizevnom festivalu u Rimu, od 21. maja do 20. juna, kada ce se u tom gradu odrzati i prvi medjunarodni festival fotografije, najavio je gradonacelnik italijanske prestonice Valter Veltroni (Njalter).
Knjizevni festival odrzace se u bazilici Masencio, u rusevinama Carskog foruma, koji je otvoren za javnost posle 20 godina radova.
Mesec dana, poznati pisci smenjivace se na knjizevnim vecerima, na kojima ce glumci citati odlomke iz njihovih dela.
Festival ce, 21. maja, otvoriti izraelski pisac David Grosman, a odlomke iz njegovih dela citace glumica Mani Ovadija (Ovadia).
Najavljeno je gostovanje Luisa Sepulvede, Patrika Makgrata (Patrick McGrath), Manuela Vaskez Montalbana (Vasljuez), Ijana Makjuana (Ian McEnjan), Ameli Notom (Amelie Nothomb), Dereka Volkota (Njalcott), Gintera Grasa (Guenter Gras), Toni Morison (Tony Morrison), Dzonatana Koua (Jonathan Coe) i Abrahama Jehosue.
Ulaz na knjizevne veceri bice besplatan.
Po Veltronijevim recima, cilj novog kulturnog programa gradskih vlasti je da se u Rim ne dolazi "samo zbog onoga sto on nudi, vec i onoga sto se u njemu desava".
Istovremeno, u Rimu ce od 22. maja do 21. juna trajati i prvi medjunarodni festival fotografije, na kojem ce 100 umetnika svoje radove predstaviti u 34 galerije, muzeja, zeleznickih stanica i stanica metroa.
U Nacionalnom rimskom muzeju, nedaleko od glavne zeleznicke stanice Termini, bice izlozene fotografije koje je na Kubi snimio nemacki reziser Vim Venders (Njim Njenders).
Na stanici Termini premijerno ce biti izlozen "Pogrebni voz", rad americkog fotografa Pola Fuska (Paul Fusco) nastao u vozu kojim je telo ubijenog Roberta Kenedija (Kennedy), brata americkog predsednika Dzona Kenedija (John), iz Njujorka prebaceno u Vasington.
Na festivalu ce radove predstaviti i Vilijam Klajn (Njilliam Klein), Nan Goldin, Gracijela Iturbide (Graziela), Manuel Alvarez Bravo, Paolo Pelegrin (Pellegrin) i drugi.
Od 16. maja, na sajtu njnjnj.festivalroma.it, naci ce se sve informacije o dve manifestacije.


LONDON

Skotski naucnik inspiracija za Frankenstajna


Lako je moguce da je jedan malo poznati skotski naucnik inspirisao Meri Seli (Mary Shelley) za lik ludog naucnika Frankenstajna, tvrdi jedan britanski istrazivac.
Kristofer Gulding (Cristopher Goulding) koji priprema doktorat na univerzitetu u Njukaslu, veruje da je skotski naucnik Dzejm Lind (James), mentor supruga Meri Seli, slavnog pesnika Persija Bis Selija (percy Byshe), bio uzor za jedno od najslavnijih cudovista u literaturi.
U clanku objavljenom u casopisu Kraljevskog udruzenja za medicinu, Gulding pise da se Meri Seli zainteresovala za Linda kada joj je suprug pricao o njegovim eksperimentima.
Lind, lekar i filozof rodjen 1736, zivo se interesovao za nauku i bio je jedan od prvih koji su u Engleskoj izvodili elektro-medicinske eksperimente.
"U to vreme, nauka se nije ucila na Itonu, pa su neki ljudi bili birani za mentore decacima koji su bili zainteresovani za nauku", pise Gulding.
Persi Seli nije krio odusevljenje Lindom koji je, zahvaljujuci elektricnim impulsima, "uspevao da mrtve zabe natera da skacu kao da su zive".
"Neki detalji o poreklu romana pojavili su se u njenom uvodu revidiranog izdanja iz 1831, gde ona opisuje kako je bila znemi slusalac" filozofskih diskusija njenog supruga i lorda Bajrona (Byron)", dodaje Gulding.
Meri Seli je imala samo 18 godina kada je 1816, u Bajronovoj vili na obali Zenevskog jezera, napisala "Frankenstajna".
Gulding dodaje da je ona mnogo vise bila zainteresovana za moralne posledice naucnog istrazivanja, nego za naucne detalje.
"Ona je vrlo neodredjena u epizodi u kojoj se cudoviste radja. U romanu nema laboratorije koja se uobicajeno prikazuje u filmovima", podseca Gulding.

DANKO POPOVIC - MONOGRAFIJA O PORODICI DzELETOVIC

Do poslednjeg groba - Bozuri i trnje


U delima Tomasa Mana (posebno romani "Budenbrokovi" i "Legenda o Josifu") dominira lament nad razaranjem evropske, gradjanske, zadrugarske porodice, kakva se cuvala i kakva je cuvala ljudski rod do, istorijski sigurne, prve cetvrtine 20. veka. Pred necim jos nejasnim, koje je prodiralo iz buducnosti, (citaj: i za sadasnjost i koju mi zivimo! ) staro, drevno, tradicionalno gubilo je svoje mesto, gubilo je utemeljenje i oslonac i lagano nestajalo u secanju, da ostane zabelezeno jedino u delima umetnosti, kao pokusaj da se uoblice strasti odredjene epohe, da se u recima nadje i sacuva iskaz kojim bi se ocuvala nada u ljudskom rodu. ( "Jednoga vise nikada nece biti gospodjo, nikad vise nece biti harmonije! )
Harmonija - kao pastoralno objasnjavanje univerzuma, nije vise u mladim narastajima imala onu privlacnu silinu kojom je podrzavana kroz epohe.
Kao i Man, u istom maniru socijalistickog realizma, u nasim Srpskim, literarnim prostorima, slicnog poduhvata primio se svojevremeno Dobrica Cosic.Svojim izmastanim Katicima pokusao je da ostvari mitsku sliku o razaranju srpske porodice.
Greska njegove umetnicke premise bila je sto je poceo od kraja. Smatrajuci da je postojeca, istinska, njegova zivotna stvarnost, u jedno i za svagda ostvarena vrhunska stvarnost, te da sve treba svoditi u umetnickom cinu, ka toj stvarnosti, nasao se u nacionalnom ili bolje receno, narodnom corsokaku, kao i mnogi koji su sledili takvo mentalno lutanje. Gori od toga svakako je umetnicki corsokak ili nedovrseni put, koji ce ostati iza takvog stvaraoca. 
Po svome obimu "Bozuri Trnje" su malena knjiga u poredjenju sa pomenutim delima i autorima. I svako ko smatra da je uvod koji je predocen, mozda i neumesan, u pravu je. Ali, tematika, neumitno zaziva literarne asocijacije i zahteva osvetljavanje univerzalnog kreativnog cina kako je i predoceno.
Mesto Danka Popovica u savremenoj srpskoj literaturi vec je poodavno jasno uspostavljeno i ovde nece biti ponovo tumaceno. Rec je o novom dopunjenom izdanju Popovicevog dela, "Bozuri i tnje", sacinjenog prema secanjima i pripovedanjima svetski priznatog majstora neimarstva torontonijanskog Srbina, inzinjera Branka Dzeletovica.
U nasim rukama listaju se, pred ocima stranice dokumentarne proze, koje cuvaju i beleze okrutna secanja na surove i nemilosrdne dane i surove i nemilosrdne ljude u njima. Opsednuti slikom buducnosti kakva je po njima morala biti, bez obzira na nacionalnu, pa i covecansku cenu, suprotstavljli su se drevnom stanju narodnog duha, u ime koga mora i moze da se istrpi sve. Suprotstavljali su se htenju da se opstane i ostane Srbinom, do svog poslednjeg dahado poslednjeg groba svoga pretka. Dzeletoviceva secanja predocena su izvesnim hronoloskim redom, koji prati rast i dramu porodicnog stabla i najcesce su cista faktografija bez ikakve opterecujuce poetizacij, bez patetike, bez zanosa koji bi zavodio i mutio osecanja citaoca. Sva osecanja mogu i moraju u ovakvom delu da proisteknu samo iz tezine istine koja je saopstena, a ne iz nacina na koji je ona data. I upravo je to ono sto citaoca drzi vezanim za stivo. 
Dramaticna ekipa zivotne istine, izneta ovde, nadrasta ma kako snaznu i ma gde iskazanu soc-realisticku epiku izmastane istine.Okrutnost onoga kako zaista jeste bilo, daleko je bolnija od ma kakve zamisli kako je moglo biti. Ali, istu silinu pripovedanja ima i kada se radi o retkim, ali prisutnim, malim, lepim slikama-secanjima na prijatne trenutke zivljenja, kao uspomene na baba Andju. Citava linija pripovedanja jeste sunovratni album secanja. Sve vise, pamcenje priblizava uspomene sadasnjem trenutku i zbivanja u tekstu prerastaju u dnevnu faktografiju surovosti i stvarnosti zivljenja. Otkriva se da je i posle svega, tragedija kuce Dzeletovica na sudijskom stolu i da se iscekuje presuda. Otkriva i da su mosti okrutno pobijenih clanova porodice, medju kojima je i Novica Dzeletovic, otac pripovedaca i dalje u nekom, sada bar poznatog mesta, koje je Branko uspeo da otkrije, usputnom stratistu. Zrtve leze bacene u potok i pretrpane zemljom dok to mesto pak, nicim kao groblje ljudi nije obelezeno.
Popovic uspesno vodi tok individualne drame kroz koloplet i sudare kolektivnih i nacionalno jasnih osecanja pripovedaca. I pored, nedvosmisleno kritickog stava prema istorijskoj i trenutnoj politici, bivsih i sadanjih vlasti, prema Srbima i Kosovu, obojica (i pripovedaci knjizevnik ) vesto uspevaju da se jedno ovakvo delo ne pretoci u politicki pamflet ma koje vrste. I sto zaista osvaja jeste krajnji cilj, kome pripovedac Dzeletovic tezi i dalje i koji ostaje da bude ostvaren u buducnosti. On ne trazi da se sudi pociniocima zlocina, on ne trazi nikakvu osvetu, niti na bilo koga stavlja kletvu ( vinovnici su isto Srbi, svojim ludostima su zaneseni i tudjim lazima zavedeni! ). Sve sto dusa, napacena nanetim bolom, trazi jeste da se ljaga sa imena svih pobijenih spere i da se njihovi zemni ostaci dostojanstveno poloze u grob, dolicno coveku.
Postoji samo mozda jedna, tehnicka zamerka koja bi mogla da se lako ispravi, a to je sto pripovedanje trpi ponekad zbunjujece skokove iz prvog lica u trece. Ako bi se jasno opredelilo za jedno ili drugo licno mislim da bi koherentnost dela bila jos snaznija. No bez obzira na ovo, knjiga "Bozuri i trnje" je znacajno i vazno delo dokumentarne proze u nasoj knjizevnosti. Poseban znacaj ovome deludaje i to sto gotovo da nema Srpske porodice koja nije, narocito posle 1991. postradali slicno Dzeletovicima i koja ne nosi bolni zig minulog veka, zig izdaje Srpstva ( u ime Srpstva ! ? ! ), kako od onih oko sebe tako i jos gore, unutar sebe same. U ovom delu i dogadjaji i ljudi su autenticni - istiniti, a to svakoga mora da podseca na autenticnost sopstvene tragike, osim tamo gde se u kucama Srba o tome jos uvek cuti. Otuda, na svoj nacin ova knjiga pita i da li, posle svega sto je zadesilo nasmali tragicni nacion, luca Srpstva jos uvek gori onom silinom , kojom je okupljala narodne radnike na nacionalnom pitanju tokom proteklog veka, onom silinom kojom je drzala Srpsku porodicu Srpskom.
Suvi Do Dzeletovica opusteo je od Srba proteranih Albanskim zulumom i danas potpomognutim Srpskim politicarima, ali i vise medjunarodnom zajednicom i njenim nesrpskim interesima. Po Lici, po Krajini, po Bosni...brojni su Suvi Dolovi ostali bez Srba i Srpskih ognjista pred zulumom modernih varvara, koji preko zlocina nad Srbima vide svoj put u civilizaciju treceg milenijuma.Kada se posto je iscitana, zatvori korica knjige "Bozuri i trnje", ostaje jedno mucno osecanje zadovoljstva. I zbog toga se preporucuje njeno citanje. I ako naizgled deluje porazen tragikom zivota, pripovedac p/ostaje pobednik, jer iz zivota ne trazi nista osim dostojanstvo pristojnosti za ( svoje ) mrtve. Mucno ali osecanje zadovoljstva, sto poslednja korica knjige zlocina i novih i starih bezumnika, nad Srbima, jos nije zatvorena rukom nadnebeskom!
Dotle, vredna citanja, tragedija Dzeletovica ostaje tragedija Srpske porodice, univerzalno primenjivana citavu Srpsku ekumenu, kroz ceo 20.-ti vek.

(Srbin, Srpsko...- namerno je uvek pisano velikim slovom. Iz postovanja za svoj narod. - Da zluradi ne primete "neznalastvo" ! )
Radovan Gajic


| Redakcija | Arhiva | Pretplata | Pišite nam |

Copyright © 1996-2002 Nezavisne NOVINE

Hitometer
POWERED by