|
Oglasavanje Marketing
|
Broj 1104, 25. maj 2007.
Srbi u Torontu - Srbi u Kanadi - Srpska zajednica u Kanadi
| URAGAN DIJASPORE |
| |
Kanadski rock bend “Srčani Udar”, koji je u januaru 2006 objavio svoj prvi
album “Mrtvo Hladno” sa Alenom Islamovićem, nedavno je izdao i drugi album pod
nazivom “Drugi Srčani Udar” sa novim frontmenom i sada stalnim članom, Srđanom
Stefanovićem Srletom.
Talas “Srčanog Udara” koji polako ali sigurno osvaja domaću i dijasporsku
scenu, svakodnevno pridobija novu publiku koja se, kao svežoj aromi, prepušta
melosu “zlatnog doba”.
 “Drugi Srčani Udar” se sastoji od 11 pjesama, od kojih je jednu (“Rock
Diaspora”) za bend napisao Bora Đorđević iz "Riblje Čorbe". Veliki broj
dijasporskih radio stanica koji su već imali priliku da emituje pojedine pesme,
okarakterisali su album kao “Uragan Dijaspore”, jedno dugo već očekivano rock-remek-delo,
gde bend jasno pokazuje svoju autentičnost i snagu dobrih tekstova i muzičkog
stvaralaštva.
“Srčani Udar predstavlja glas dijaspore” izjavio je na intervjuu novi frontmen
Srle, “Mi ne želimo da sagradimo neki “most” između matice i dijaspore, mi
hoćemo da spojimo kontinente u jedno kopno!”
Pojaviće se uskoro i nekoliko video spotova, koje će snimati "Bozin
Production", a režirati i producirati Željko Bozin koji prati rad benda od
samog početka. Video spotovi će se snimati na svim stranama Kanade uz podršku
velikog broja ljudi koji rade na ovom projektu.
Album se trenutno štampa u ukupnom tiražu od 100,000 primeraka u saradnji sa 8
izdavačkih kuća širom sveta i očekuje se u prodaji već krajem juna 2007 godine.
 Rok dijaspora je zaživjela a to će grupa “Srčani Udar” i potvrditi svojim
novim albumom i učešćem u do sada najvećem rock spektaklu severno-američkog
kontinenta pod nazivom “Rock Uranak”, pravi balkanski “Woodstock” koji traje
od podne do sledećeg jutra, u 6 najvećih gradova, a gde će ljubitelji dobrog
rock ‘n’ rolla uživati u pesmama 14 najvećih edž-yu bendova
poput: Vatreni Poljubac, Van Gogh, Srčani Udar, Divlje Jagode, Atomsko
Sklonište, Osvajači, Želko Bebek, Tifa, Idoli, Električni Orgazam, Valentino,
Vlado Kalember i Rajko Dujmić (Novi Fosili).
Srčani Udar čine:
Srđan Stefanović “Srle” - vokal
Miloš Kapetanović - solo gitara
Dejan Đurković “Englez” - solo gitara i kompozitor
Brian Hamilton “Čičak” - bubnjevi
Goran Pakljanac - bas gitara |
| |
| |
|
| |
| Odlazak pjesniČkog barda |
| |
Umro je jedan od najvećih srpskih pjesnika, akademik Stevan Raičković, veliki
Stevan, pjesnik čije je ime u srpskoj poslijeratnoj poeziji bilo sinonim za
intimnog liričara. Za njim tuguje srpski narod ali posebno njegova Neresnica,
Senta, Tisa, Subotica, Herceg-Novi i Podgorica, i svi ljubitelji srpske
književnosti, posebno poezije.
Njegovi vjerni poštovalaci okupili su se u četvrtak 17 maja u crkvi Svetog
Save u Torontu da iskažu poštovanje i ljubav prema njegovom djelu i onome što
je stvorio u srpskom pjesništvu. Komemorativni skup počeo je pomenom i opjelom,
a nastavio se sjećanjima na pjesnika i njegovo stvaralaštvo.
 O Raičkovićevom životnom putu govorio je novinar Slobodan Rundo, a o njegovom
djelu Dr. Radomir Baturan i Katarina Kostić.
Stevan Raičković je najznačajniji čisti liričar srpske poezije druge polovine
20-tog vjeka. Neponovljivi pjesnik tišine, rođeni pjesnik, jer je pisao
najprirodnije, najjednostavnije, a u isti mah slojevito, simbolično i sgusnuto
o univererzalnom i bitnom. Pisao je složenom jednostavnošću.
U našoj srpskoj književnosti, u prošlom vjeku postajao je reprezentativni
poetski triumvirat posljeratnog modernizma iz 50-tih godina Stevan Raičković -
Vasko Popa, - Miodrag Pavlović. Pjesnik Raičković je učvrstio kontinuitet
melaholične, stražilovske melodije kao najizdvojenije i najjasnije u tradiciji
našeg modernog postromantičarskog pjesništva. On je pisao onako kako je živio
i pjevao kako se oduvjek pjeva i kako će se uvjek pjevati, nezavisno od
promjena modela poetskog i diktata. Poput Disa, Dučića, Rakića i Pandurovića,
Raičković je upravo u uvezanom i rimovanom stihu ostvario moderan pjesnički
govor. Njegova "Kamena uspavanka", ispisana u sonetnom obliku spada u
najznajčajnije pjesničke knjige u drugoj polovini 20-tog vjeka, bez premca ne
samo u srpskoj nego u čitavoj evropskoj modernoj poeziji. Uz "Koru" Vaska Pope
i "87 pesama" Miodraga Pavlo-vića ona čini trougaoni temelj modernog srpskog
pjesništva. U "Kamenoj uspavanci" ovaj pjesnik je ostvario sintezu
tradicijalnog i modernog pjevanja i mišljenja. Klasično - modernim, Raičković
je otvorio put onoj dragocjenoj struji srpskog pjesništva koja se označava
neosimbolističkom, a čiji je najizrazitiji predstavnik Branko Miljković. On je
60 godina bio apsolutno posvećen poeziji, obraćajući se sa dubokom pobožnošću,
suncu, zemlji, vodi, travkama, drveću, mravima, i lišću. Stvorio je poeziju
koja je njegova najdublja religija, njegov mit, njegova metafizika. Pjesnik
Raičković je sav u svojoj poeziji. Stvorio je poeziju modernog stvaralačkog
koncepta i savremenog lirskog sensibiliteta. To je poezija triumfa lirskog
principa i lirskog osjećanja svijeta i života. Ona je savremena i svevremena u
isti mah, a to mogu samo veliki pjesnici. Njegova poezija je lako
prepoznatljiva ne samo po stilu, temama, motivima, i zvuku, nego i po moralnoj
dosljednosti i čvrstini.
"STANI MALO PESMO/ JESMO LI ŽIVELI, JESMO…" Analizirajući pjesnikovu poeziju
Dr. Radomir Baturan ove večeri je istakao da je ovaj pjesnik bio pjesnik
ogromne lirske mašte i nadčinjeničke reflekcije: "Misaonost i intuivnost
neprestalno su se prepritale u njegovoj metafizičkoj osjećajnosti života i
sveta. Samo se sa pesmom i poezijom identifikovao i njima disao i živeo. A
pevao je materinskom melodijom klasične, tradicionalne sonete srpske, a uvek
nove, čak i moderne. Pored odgovora na Istinu Lepote, odgovorio je i na one
tri Dučićeve fatalne istine: Boga, Ljubavi, i Smrti. I zato je Stevan
Raičković postao i ostao Veliki Pesnik. Saglasile su se u njegovoj poeziji
ekstaza i emfaza pesmotvorca: metafizička osjećajnost, poetika "Sna u Kamenu",
iliti "Kamene Uspavanke", etika krsta, istorijska odgovornost za svoj narod i
njegov jezik sa formom soneta, pojavom visokog stasa i ponornog, muževnog
glasa.
Ovaj lirski apostol samoće izvorno i večno svojoj brojnoj pesničkoj publici
koju je izgradio još za života. Uspeo je to pesničkom iskrenošću, i retkim
osjećajem za nijansu, a ne pomodarstvom ili bilo kojom tendencijom, a pogotovo
ne onom uz vlast "Stani malo pesmo", za života je često opominjao pesnik koga
iz milošte zovemo Steva, a iz ponosa Visoki Stevan Raičković, veliki pesnik
jezika srpskog i pisma ćiriličkog…".
Poetesa Katarina Kostić evocirala je uspomene na svoja druženja sa velikim
pjesničkim bardom u Torontu, Pitsburgu i Beogradu. Kako je istakla naš
pjesnički brat je tri puta posjetio Toronto u organizacije tada veoma aktivne
Srpske Nacionalne Akademije i Udruženja Književnih Stvaralaca "Desanka
Maksimović". To su bila nezaboravna druženja sa jednim velikim čovjekom,
odmerenim, ćutljivim, ali veoma markantnim. Posebno je ispričala druženje na
čuvenom brodu Jadran koji se i danas nalazi u Torontskoj luci.
Njenim kazivanjima su se predružili, i gospodin Vitomir Stagnjajić, gospođa
Aleksandra Saša-Dodić i Prota Vasilije Tomić, kao nekadašnji domaćini velikog
pjesnika u Torontu. Oni su oživjeli uspomene na zajednička druženja u Srpskoj
Nacionalnoj Akademiji, i crkvenim salama gdje su se održavale veoma uspjele
pjesnikove književne večeri. Istakli su, pjesnikovu radost i radost torontskih
Srba prilikom njegova tri boravka u Torontu.
Prota Vasilije Tomić, kazivao je o vremenu kada je pjesnika zadesila velika
porodična tragedija - smrt supruge Bojane.
- Steva je u moj život ušao u vrjeme smrti njegove supruge. Taj gubitak duboko
ga je uzdrmao i potresao i od tada je počeo da živi za crkvu i svoj narod. U
to vrjeme pomogao mu je da se bori sa duševnim bolom tada mladi jeromonah
Amfilohije Radović. Posljednji put smo se vidjeli predprošle godine na Sajmu
knjiga u Beogradu. Vidjeo me je i pozvao da sjedim do njega na promociji
njegove knjige. Stevan Raičković, to mogu da kažem, je bio duboko vjerujući
čovjek, rekao je Prota Vasilije.
Veliki poeta Stevan Raičković rođen je 1928 godine u Neresnici kod Kičeva u
istočnoj Srbiji, u učiteljskoj porodici. Gimnaziju je učio u Senti, Kruševcu,
Smederevu, i Subotici, gdje je i maturirao. Studirao je na filološkom
fakultetu u Beogradu, a već sa 17 godina počeo je da obavljuje pjesme u "Knji-ževnosti",
"Mladosti", "Književnim novinama" i "Politici". Od 1945 do 1959 godine bio je
saradnik Literalne redakcije Radio Beograda, koja je u to vrjeme okupila
književnike čija su imena obilježila našu srpsku literaturu. Do 1980 bio je
urednik u izdavačkoj kući "Prosveta". Za redovnog člana Srpske akademije nauka
i umjetnosti izabran je 1981 godine.
U dugoj i bogatoj pjesničkoj karijeri objavio je više od 20 zbirki pjesama,
sedam knjiga za djecu i nekoliko knjiga eseja. Prvu zbirku "Djetinjstvo"
objavio je 1950 godine. Njegove najpoznatije knjige su "Kamena uspavanka", "Stihovi",
"Prolazi rekom lađa", "Slučajni memoari", "Panonske ptice", "Zapisi o crnom
Vladimiru"…
Zahvaljujući ovom pjesniku naša čitalačka publika je dobila i nove prevode
ruskih pjesnika, među kojima Marine Cvetaveje, Ane Ahmatove, Borisa Pasternaka,
i Josifa Brodskog. U prepjevu "Sedam ruskih pesnika" i antologiji "Slovenske
rime" predstavio je i moderne ruske pjesnike, ali je ljubiteljima poezije
podario i prevod Šekspirovih soneta i "Deset ljubavnih soneta" Frančeska
Petrarke. Njegova poezija objavljena je na ruskom, poljskom, češkom, mađarskom,
bugarskom, slovačkom, rusinskom, albanskom, slovenačkom, i makedonskom jeziku.
Dobitnik je najznajčajnih pjesničkih nagrada, Zmajeve, Zmajevih dječijih igara
"Neven", Njegoševe, Dučićeve, "Branko Miljković", "Ljubiša Jocić", "Goranov
Vjenac", nagrade za prevodilaštvo "Miloš N. Đurić", kao i društvena priznanja,
Sedmojulsku nagradu i Oktobarsku nagradu Beograda.
Stevan Raičković je svojim djelom već odavno ušao u Panteon srpske poezije i u
kolektivnu književnu memoriju, trajno prisutan u sluhu i zvuku srpskog jezika. |
| |
| Slobodan Rundo |
|
| |
|
Oglasavanje Marketing
|
