SRPSKA ZAJEDNICA

17. septembar 2004.


PRED GOSTOVANjE ATELjEA 212 U TORONTU

ART ! - DA NE ISCEZNEMO I SAMI

Atelje 212 u TorontuMoze se nagadjati zasto je jedan pozorisni komad kao ART, popularan na scenama u meri u kojoj jeste i u Parizu i u Londonu i u Beogradu, moguce je razvijati teze i antiteze o glumackim ekipama i rediteljskim zamislima, moguce je misliti i strasno i glasno, za i protiv scenskog igrokazanija koje smo videli. Moderni teatar, kao i moderna umetnost uopste, pruza sirok prostor za mnoge reci, daje priliku ljudima za direktnu komunikaciju, za razgovor. Ovim se u stvari negira uporno dokazivana teza o modernoj umetnosti, time i teatru, kao otudjenim prostorima ljudske duse u ovom vremenu.
Zahvaljujuci spornom umetnickom predmetu, prijateljstvo trojice drugara, kao plemeniti cin ljudskog zajednistva, dovedeno je u jednom trenutku pod prizmu daljeg opstanka. Predmet izaziva zestoke rasprave, do razmera najdirektnijeg moguceg, erotski okrutnog, kontakta dva ljudska bica, a i sva trojica, uzajamno, bivaju u jednom trenutku toliko razjareni da prijateljstvo deluje za uvek prekinuto i neodrzivo. To je osnovni size komada.
Autor komada, Jasmina Reza vesto je vodila svoju zamisao ostavljajuci brojne elemente otvorene za scensko razvijanje, socijalne grupe kojima prijatelji pripadaju, razlicitost senzibiliteta, drustveni status individua . . . i ni na cemu nije insistirala do one krajnosti gde reditelj ili glumci ne bi imali vise sta da kazu. Na protiv. Licno, tu i vidim jedan od razloga tolikom uspehu komada. Dramaturski uvedeni u situaciju da jedan drugom postanu stranci, prijatelji se nadju pred novim otkricem. Reza je, ocito namerno, mimo jedne joneskovske antilogike, vodila svoju pricu.
Ovde nema intelektualnog paradoksa, ovde je prica o intelektu u paradoksu, koji na kraju mora da prizna sopstvenu slabost pred obicnoscu zivota, pred prijateljstvom koje izdrzava i izazov prenaglasenog intelekta. U tome je univerzalnost ove price, ma koja ljudska emocija ono je sto ce uvek nadvladati bilo koju intelektualnu konstrukciju. Kako god formulisan, kraj je o emociji koja je prevladala, a ne o intelektualnom modelu. On i dalje ostaje samo teznja ljudskog nastojanja. Kome na radost, kome na zalost.
Ono sto smo mi videli jeste rad Alise Stojanovic i glumacke ekipe koju je vodila: Svetozar Cvetkovic (Serz), Tihomir Stanic (Mark) i Branislav Zeremski (Ivan). Zahvaljujuci toj ekipi i govorimo o predstavi jer oni su ti koji u nama bude osecaj za sporni predmet prema kome bi vecina bila ravnodusna. Pozoriste je gest, gest glumca vodjenog osecanjem i njega samog i reditelja. Tu je sjajni Cvetkovicev gest feminizacije lika, kada god se nadje pred tim predmetom iz cega citamo moc da predmet bude dozivljen i kao sila koja pol menja. To je gest glumca na osnovu cega ovde, za nas predmet "nije preskup", bravo ! Tu je ono Stanicevo autoritarno mahanje pruzenom desnicom, koje nam kaze da lik kada se nadje pred tim predmetom moze i da zapoveda osvajanje i unistavanje te zapovest mora da se postuje.
To je gest glumca na osnovu cega je ovde, za nas predmet zapovedno "bezvredan", bravo ! To je vapaj tela Zeremskog, savijanog u svoj embrionalni prapocetak, gde nam govori da je moc predmeta tolika, da ponizava do nemoci u nastojanju da se zaustavi rusilacki proces, u odnosima. To je gest glumca na osnovu cega je ovde, za nas " rasprava o tom predmetu besmislenaaaa ", bravo !
ART je jedna sveza predstava o ljudskim bicima i njihovim dnevnim strastima, koje ma kada i ma kako da se ispoljavaju, uvek ce ih putiti jedne na druge. I ma kako smislen ili besmislen bio predmet, koji se stavi medju njih, u ime pripadnosti svemirskoj vrsti, oni ce teziti da nadju zajednistvo u naklonostima jednih prema drugima, u naklonostima pozitivnog ili negativnog naboja.
Na jedan neobican nacin, svesni autori toga ili ne, ART zatvara jedno dramatursko traganje. Kod Sekspira to smo direktno bili "mi", u Holivudu je to bio ( i manje vise ostao ! ) "malteski soko". Koliko god se cini da je to u ovoj predstavi predmet o kome se raspravlja, ne verbalizacijom cene njegove vrednosti, vec emotivnim nabojem, koji u nama glumci ostvare kroz svoja suceljavanja ; u samoj srzi taj "predmet" je sama predstava i sam cin pozorisnog iskazivanja.
Otuda je ovo prica o tome da "covek koji promice" ne iscezne za uvek, dakle o tome da ne isceznemo i sami. U tom velikom petovekovnom krugu, to smo ponovo mi : " ono od cega su sacinjeni snovi. "
Intelekt voli sebe kao ruho na nagom ljudskom bicu, olicenom u strasti. I uvek ce to voleti. Otuda ce ova pozorisna predstava zasigurno, i pored repertoarskog zivota koji vec ima, imati poduzi zivot na sceni, scenama Planete. Prilika je samo u dva dana da ga vidite ovde u Torontu, na sopstvenom jeziku i u sopstvenom temperamentu. I nemojte stedeti dlanove.

Radovan Gajic

 


| Redakcija | Arhiva | Pretplata | Pišite nam |

Copyright © 1996-2004 " NOVINE"