PRED GOSTOVANjE ATELjEA 212 U TORONTU
ART ! - DA NE ISCEZNEMO I SAMI
Moze
se nagadjati zasto je jedan pozorisni komad kao ART, popularan na
scenama u meri u kojoj jeste i u Parizu i u Londonu i u Beogradu,
moguce je razvijati teze i antiteze o glumackim ekipama i rediteljskim
zamislima, moguce je misliti i strasno i glasno, za i protiv scenskog
igrokazanija koje smo videli. Moderni teatar, kao i moderna umetnost
uopste, pruza sirok prostor za mnoge reci, daje priliku ljudima za
direktnu komunikaciju, za razgovor. Ovim se u stvari negira uporno
dokazivana teza o modernoj umetnosti, time i teatru, kao otudjenim
prostorima ljudske duse u ovom vremenu.
Zahvaljujuci spornom umetnickom predmetu, prijateljstvo trojice drugara,
kao plemeniti cin ljudskog zajednistva, dovedeno je u jednom trenutku
pod prizmu daljeg opstanka. Predmet izaziva zestoke rasprave, do razmera
najdirektnijeg moguceg, erotski okrutnog, kontakta dva ljudska bica,
a i sva trojica, uzajamno, bivaju u jednom trenutku toliko razjareni
da prijateljstvo deluje za uvek prekinuto i neodrzivo. To je osnovni
size komada.
Autor komada, Jasmina Reza vesto je vodila svoju zamisao ostavljajuci
brojne elemente otvorene za scensko razvijanje, socijalne grupe kojima
prijatelji pripadaju, razlicitost senzibiliteta, drustveni status
individua . . . i ni na cemu nije insistirala do one krajnosti gde
reditelj ili glumci ne bi imali vise sta da kazu. Na protiv. Licno,
tu i vidim jedan od razloga tolikom uspehu komada. Dramaturski uvedeni
u situaciju da jedan drugom postanu stranci, prijatelji se nadju pred
novim otkricem. Reza je, ocito namerno, mimo jedne joneskovske antilogike,
vodila svoju pricu.
Ovde nema intelektualnog paradoksa, ovde je prica o intelektu u paradoksu,
koji na kraju mora da prizna sopstvenu slabost pred obicnoscu zivota,
pred prijateljstvom koje izdrzava i izazov prenaglasenog intelekta.
U tome je univerzalnost ove price, ma koja ljudska emocija ono je
sto ce uvek nadvladati bilo koju intelektualnu konstrukciju. Kako
god formulisan, kraj je o emociji koja je prevladala, a ne o intelektualnom
modelu. On i dalje ostaje samo teznja ljudskog nastojanja. Kome na
radost, kome na zalost.
Ono sto smo mi videli jeste rad Alise Stojanovic i glumacke ekipe
koju je vodila: Svetozar Cvetkovic (Serz), Tihomir Stanic (Mark) i
Branislav Zeremski (Ivan). Zahvaljujuci toj ekipi i govorimo o predstavi
jer oni su ti koji u nama bude osecaj za sporni predmet prema kome
bi vecina bila ravnodusna. Pozoriste je gest, gest glumca vodjenog
osecanjem i njega samog i reditelja. Tu je sjajni Cvetkovicev gest
feminizacije lika, kada god se nadje pred tim predmetom iz cega citamo
moc da predmet bude dozivljen i kao sila koja pol menja. To je gest
glumca na osnovu cega ovde, za nas predmet "nije preskup",
bravo ! Tu je ono Stanicevo autoritarno mahanje pruzenom desnicom,
koje nam kaze da lik kada se nadje pred tim predmetom moze i da zapoveda
osvajanje i unistavanje te zapovest mora da se postuje.
To je gest glumca na osnovu cega je ovde, za nas predmet zapovedno
"bezvredan", bravo ! To je vapaj tela Zeremskog, savijanog
u svoj embrionalni prapocetak, gde nam govori da je moc predmeta tolika,
da ponizava do nemoci u nastojanju da se zaustavi rusilacki proces,
u odnosima. To je gest glumca na osnovu cega je ovde, za nas "
rasprava o tom predmetu besmislenaaaa ", bravo !
ART je jedna sveza predstava o ljudskim bicima i njihovim dnevnim
strastima, koje ma kada i ma kako da se ispoljavaju, uvek ce ih putiti
jedne na druge. I ma kako smislen ili besmislen bio predmet, koji
se stavi medju njih, u ime pripadnosti svemirskoj vrsti, oni ce teziti
da nadju zajednistvo u naklonostima jednih prema drugima, u naklonostima
pozitivnog ili negativnog naboja.
Na jedan neobican nacin, svesni autori toga ili ne, ART zatvara jedno
dramatursko traganje. Kod Sekspira to smo direktno bili "mi",
u Holivudu je to bio ( i manje vise ostao ! ) "malteski soko".
Koliko god se cini da je to u ovoj predstavi predmet o kome se raspravlja,
ne verbalizacijom cene njegove vrednosti, vec emotivnim nabojem, koji
u nama glumci ostvare kroz svoja suceljavanja ; u samoj srzi taj "predmet"
je sama predstava i sam cin pozorisnog iskazivanja.
Otuda je ovo prica o tome da "covek koji promice" ne iscezne
za uvek, dakle o tome da ne isceznemo i sami. U tom velikom petovekovnom
krugu, to smo ponovo mi : " ono od cega su sacinjeni snovi. "
Intelekt voli sebe kao ruho na nagom ljudskom bicu, olicenom u strasti.
I uvek ce to voleti. Otuda ce ova pozorisna predstava zasigurno, i
pored repertoarskog zivota koji vec ima, imati poduzi zivot na sceni,
scenama Planete. Prilika je samo u dva dana da ga vidite ovde u Torontu,
na sopstvenom jeziku i u sopstvenom temperamentu. I nemojte stedeti
dlanove.
Radovan Gajic