SRPSKA ZAJEDNICA

19. novembar 2004.


O umetnosti Dragice Gadjanski

REFLEKS SVETLOSTI

Dragica GradjanskiZemaljsko radjanje samo po sebi nije dovrsena slika ljudskoga zivota, ako istovremeno nema i budjenja duse.
U slikama Dragice Gadjanski dusa vibrira na brilijantnom spoju zemaljskog i nebeskog. U bojama sacinjenih od zemnog praha, gline, surovih minerala, izviru skrivene sile nase realnosti: prostor u kome se covek sigurno oseca i vecnost koja zivi u trenutku vremena. A univerzalni Duh ljubavi je eho, ili dah prvog i pravog znacenja stvari. Sve ono sto stoji iza ideje, iza misli, iza reci, iza bilo koje materijalizacije Dragicinih slika, jeste namera inicirana dubokim pra-osecajem samokreativnosti, ponovljena radnja nase iskonske bastine. Ta kristalizacija vecitog fenomena realnosti je nasa sudbinska duznost, koju umetnik realizuje na platnu svog drevnog Osecaja.
Koliki san covek moze da otkine od snova, koliku misao moze da osvoji od univerzalne misli, koliki osecaj da preslika od univerzalnog osecaja koji je mnogo veci od coveka, od njegove moci da izrazi ono sto iznutra on prozivljava na pravi i samo njemu svojstven nacin. Vrlo malo, skoro ni malo, jer univerzalna misao je mnogo duza od ljudske svesti. Covek je zrno peska, bljesak osetljivosti u pescanoj pustinji stvarnosti. Sav taj nepregledni cilim univerzalne slike sveta covek moze delimicno da projektuje u ekstazi iskrene zaljubljenosti. Dragica Gadjanski stvara iz jedne takve ekstaze. Jer kao sto Zaratustra kaze: "Samo ljubav govori, samo ljubav stvara, samo ljubav sve vidi".
Da, Dragica je zaljubljena u istinu, a njena istina je ova stvarnost, tren u kome boravi, iz koga stvara. Ne samo zato sto to hoce, vec zato sto to mora. Ona ima potrebu za zivotom, a njen zivot je neprestano dusevno putovanje u kome se ona konstanto budi, radja i ponovo zivi. Za Dragicu, svaki dolazeci momenat je novi zivot, nova drama, prica o beskonacnoj svetlosti, o nasoj pravoj i prvoj otadzbini. Iz te meke svetlosti zivota svi mi izviremo, u njoj svi postojimo, ta svetlost to smo mi. Umetnik upravo to hoce da nam kaze, da svet kroz koji prolazimo nije nasa permanenta otadzbina, vec pozajmljeni kutak, stanica na kojoj smo se zadrzali da odmorimo svoju dusu od mnogo putovanja, da od mnogo briga ocistimo i prosvetimo dah iskonske Svetosti.
Umetnost Dragice Gadjanski je intezivna osetljivost njenog bica, refleks svetlosti, izrecena misao stvarnosti kroz lepezu boja u trenutku visoke kulminacije zrelosti. Slike, ili opisi momenata koji blesnu u trenutku ekstaze su, iskustva njene duse. Jer u potrazi sa istinom stigla je do sebe, srela je svoje Ja na granici realnog zivota i onog o kome ona sanja. A sanja u budnom stanju duha. Na to ukazuje tiha poezija njenih boja isprepletena nitima ljudske realnosti.
Slobodan Macura


| Redakcija | Arhiva | Pretplata | Pišite nam |

Copyright © 1996-2004 " NOVINE"