Dnevnik manekenke pogodjene lupusom
Neosvojene Visine Olivere O.
Ideja
da se objavi roman o Oliveri trajala je nekoliko godina da bi u vrlo
kratkom periodu urodila plodom objavljivanjem knjige na dva jezika:
na engleskom krajem 2002, a na srpskom jeziku februara mjeseca 2003.
Glavni motiv nastanka " Neosvojenih visina" je zelja Oliverine
majke da svoje dijete otme od zaborava, da je ucini besmrtnom, kako
sama Ratka kaze. U stvari, sustina svega je iskonska potreba covjeka
da isprica sto je i jezgro umetnosti . Kroz sliku, muziku ili rijec,
odslikava se citav jedan zivot, njegova slozenost i svojevrsna neobicnost.
Ako se ta potreba za pricom javi kao licna pobuna i nemirenje sa nestankom
sopstvenog djeteta, onda nastanak romana Neosvojene visine po svojoj
vrijednosti dobija jos jednu dimenziju. Andric kaze da se nacini i oblici
pricanja mijenjaju sa vremenom, ali potreba za pricom ostaje. Ispricati,
znaci oteti od zaborava, a ako je to knjiga, ima li vjecnijeg mramora?
Roman Neosvojene visine je tako dobio svojevrsnu slozenost, kako po
nastanku, tako i po troslojnoj kompoziciji. Naime, postoje dva kreatora
price: majka, kao ko-autor i Olivera kao autor dnevnika. Tako se Oliverin
dnevnik nasao prosto uokviren majcinom pricom, u prvom dijelu sjecanje
na Oliverino djetinjstvo, a u trecem pracenje njenih zadnjih dana. Tako
je sudbina Olivere Obradovic, manekenke i svestrano nadarene osobe,
dobila jos jednu dramaticniju formu.
Prvi dio romana je narativni spoj autobiografije i biografije, hronoloski
tok spleta okolnosti, obicno ruznih, pod kojim se nasla Ratka sa djecom.
Praveci ocajnicki korak da sa dvoje djece i dva kofera pobjegne od agresivnog
muza i uputi se u nepoznato preko Atlantika, suocava se sa teskom borbom
samohrane majke da opstane u tudjoj zemlji. Pokusavajuci da obezbijedi
normalan zivot, radeci od jutra do veceri, nije bila u stanju da izostaje
sa posla kad su djeca bila bolesna, pa je Olivera bila prosto kljukana
antibioticima. Sama cinjenica da oni slabe imuni sistem, dovodi u pitanje
i nastanak lupusa koji ce iz korijena izmijenit Oliverin zivot i na
kraju ga i uzeti. Tako prvi dio romana dobija svoju punu opravdanost
navodeci nas na sopstvene zakljucke, ali i opominjuci. I Olivera u dnevniku
pise:"Moj imuni sistem nije bio u stanju da upravlja celokupnim
aktivnostima moga rasta." Nisu li se korijeni svega sto ce kasnije
doci javili jos u djetinjstvu?
Narativni
tok prvog dijela knjige smijenilo je kreativno nadogradjivanje formom
Oliverinog dnevnika. Ona pise: "Ovaj mrtav predmet je moja jedina
podrska". Samokriticki prebacujuci sebi sto nema dara za pisanje,
ona se, u stvari, razvila u izuzetnog autora, hronicara i mislioca sa
izuzetnom suptilnoscu. Dnevnik je intimna stvar i ima li opravdanja
njegovo objavljivanje? To pitanje sam i sama sebi cesto postavljala,
ali kada sam procitala Oliverin dnevnik, suocila sam se sa bogatstvom
njenog duha i svestranoscu njene licnosti. Koliko dragocjenosti imaju
vrijednosti ako nisu dostupne ljudskom oku? " Da ne gine biser
u bunjiste" kaze Njegos. Pitanje da li treba iznijeti dnevnik u
javnost, postavlja i sama Olivera: "Pitam se da li cu nekom dozvoliti
da ovo cita. Dnevnici su tako licni, automatski No, zaista verujem da
su, podsvesno, namenjeni tome da budu otkriveni. Bar nekoj posebnoj
osobi Kakvu svrhu ima belezenje dubokih istina o sebi ako, slucajno,
ne nadjem nekoga sa kim bih ih podelila"
Oliverin dnevnik - to su zapisi o licnoj borbi sa bolescu, padovi i
usponi, strahovi, sumnje i nade. Ona posmatra svijet oko sebe sa dozom
kritike, odnosno svojevrsnog nemirenja sa onim sto jeste i sto sledi.
Zivjeci na Zapadu, a nacinom borbe sa bolescu (vegeterijanstvom, meditacijom,
jogom), dobila je nesto od istocnjacke mudrosti: " Mrzim ovo osecanje
kad visim u vazduhu, nisam ni tamo , ni ovamo". To neprestano raspece,
taj strasni sudar zelja i realnosti , sustina su Oliverinog dnevnika.
Ponekad se njen bunt javlja kao refleksija bolesti, osjecaj bespomocnosti
i sputanosti. Nekad je, opet, zanesena ljepotama zivota, narocito izazovima
umjetnosti gdje je nalazila sebe. Kako kaze u predgovoru engleskog izdanja
Sharon Craford, Olivera se nije predala sindromu "jadna ja",
ocajnicki se trudila da da svoj puni doprinos umjetnosti, da osvoji
sve njene vrhove. A imala je i dara i volje, mnogo pocinjala i uvijek
bila bacena na dno, zivljela sizifofski. Kroz Oliverin dnevnik se stalno
provlaci lik majke koja cini nevjerovatne i ocajnicke napore da je otme
od zla. Ponekad se majcin napor sukobljava sa Oliverinim stavom, ali
je ostala cinjenica da i cerka vidi majku kao heroinu koja, ne zaleci
ni sebe, ni novac, ni vrijeme, pokusava da je izvuce iz celjusti "vucje
bolesti".
Humanista po opredeljenju, nije se mirila sa mnogim tokovima i vrijednostima
modernog vremena. Sukobi sa realnoscu su proizasli iz stanja u kojem
se nasla. Prolazeci kroz razlicite faze prilagodjavanja bolesti ili
sukobljavanja sa njom, obogatila je svoj duh na svojevrstan nacin; njeno
shvatanje zivota ima suptilnost istocnjacke mudrosti; to je daleko vise
od prosjecnog zapazanja. "Usitnila sam sebe do delica nanizanih
da gotovo stanu u jednu kutiju", pise Olivera. Koliko god je njena
majka ateista, Olivera je nalazila jedini mir u vjeri u Boga. "Uspela
sam da nekako ponovo nadjem veru. Umesto da budem suvise kriticna prema
drugima, uspela sam da pronadjem neki deo u svojoj dusi za koji verujem
da je u vezi sa ostatkom kosmosa. Svi smo mi jedno na kraju. Ostati
tvrdoglav i odbijati njegovu realnost isto je takvo slepilo kao nacin
na koji agnostic posmatra one koji obozavaju Boga. Samo Bog moze da
mi da istinsko BLAZENSTVO." To sto joj je budizam bio blizak i
sto je zeljela da bude kremirana, po mome nekom ubjedjenju, to je samo
njeno licno, mozda podsvjesno nemirenje sa hriscanskom doktrinom: prah
si bio i u prah ces se vratiti. Sustina njenog opredeljenja bila bi:
Nisam bila prah, bila sam covjek i to hocu ponovo da budem. Vjerovala
je u reinkarnaciju.
Olivera ispisuje poslednje stranice dnevnika u bolnici i to je pocetak
kraja. Nepisanje je za nju bila predaja. Tu se, tog 29. oktobra 1996.
zavrsava ispovijest jedne kompleksne i nadarene licnosti i zapocinje
ogorcena borba za zivot. I tu pocinje treci dio romana, uredno vodjeni
zapisi o poslednjim Oliverinim danima.
"Covjek
nije rijeka, a da se ne osvrce', ali je Oliveru nosila voda, cudnovati
splet okolnosti koje su je prosto nosile po brzacima bacajuci je tamo-amo
da bi je prosto sunovtratile u ambis. Knjizevnik Og Mandino u romanu
"Najvece cudo na svetu" pise:"Slucajnost je samo pseudonim
koji Bog izabere za one slucajeve koje nece da oznaci svojim pravim
potpisom". Taj treci dio romana, javljajuci se kao svojevrsni document
o Oliverinoj hospitalizaciji, upravo obiluje tim slucajnostima koje
su Oliveru vodile kraju. Specifican po svojoj formi i dramaticnosti,
ovaj dio se javlja kao paradoks Oliverinom dnevniku; koliko god dnevnik
nosio suptilnost jednog duha, toliko je do mizerije ponisten ocajnickom
borbom do poslednjeg daha. Bolest je Oliveru bacila bezocno na bolesnicki
krevet na ostavljajuci joj ni toliko snage da se brine sama o sebi.
Postala je u svemu sasvim zavisna od tudje pomoci. Onda se ugasila kao
svijeca kad dogori.
Citalac ce se naci kao bespomocni posmatrac drame kroz koju prolaze
majka i cerka. Upoznace tu "bolest sa sto lica" i svu njenu
fatalnost koju ce , u Oliverinom slucaju , ubrzati "timski rad"
doktora. Ostace mnoge nedoumice i pitanja i tako ce se stvoriti svojevrsni
oblik komunikacije kroz vrijeme izmedju citaoca i protagonista romana.
Sledeci Oliverino shvatanje zivota i smrti, njeno nemirenje sa nestankom,
vjerovanje u neunistivost energije, ja sam napisala par stihova za nju
prije sto je knjiga i nastala. Zeljela sam da to razvijem u pjesmu,
ali nije islo, a mozda je i bolje jer su ti stihovi postali neka vrsta
epitafa za Oliveru:
Ja necu reci da je nema
I da je podlegla teskom bremenu,
Vec da je samo predah uzela
I negdje zastala u vremenu.
Milena Cvetkovic
Osvrt na knjigu moje cerke
"Izvanredno je znacajno sto od ljudskog bica preostaje ono sto
je suprotno skeletu (kojim je prinudjen da se sluzi dok je u zivotu)
a to je DUH . DUH koji proistice iz coveka u vidu reci i dela. Jer to
je ono sto je poteklo iz njega u vidu idealnog dejstva njegovog subjekta,
gde poprima simbolicnu vrednost culnosti snagu.
Tu snagu culnosti mozemo osetiti citajuci dnevnik moje Olivere. Njena
osecajnost, produhovljenost , analize drugih i filozofskih misli koje
u tom dnevniku prikazuje dovodi citaoca do ekstaze da bi voleo da se
vrati opet i da ih opet cita. Eto tako je misljenje mnogih koji su ovu
knjigu citali, a moja ekstaza je da citam opet i da provodim trenutke
sa njom te da verujem u njeno postojanje i dalje. "
