INTERVJU S POVODOM: OTAC VASILIJE TOMIC:

"Ne drze crkvu mnogi, nego dobri"

Cetvrtak 19 jun. Na manastirkom imanju teku pripreme za predstojeci Eparhijski dan. Tim povodom razgovaramo sa ocem Vasilijem Tomicem, koga smo zamolili da nam kaze par reci o ovom znacajnom dogadjaju.

Oce Vasilije, kao sto je poznato 21. i 22. juna obelezice se 20 godina postojanja Eparhije kanadske. Recite nam kako je doslo do osnivanja eparhije?
Istorijat Eparhije kanadske je malo duzi. Sve je zapocelo davne 1963. Tadasnji vladika Dionisije, je Svetom Arhijerijskom Saboru predlozio da se Amerika i Kanada razdijele na tri eparhije, jer on sam nije mogao da pokrije to ogromno prostranstvo. Tada je izvrsena podjela na: srednje-zapadno-americku, istocno-americko- kanadsku i zapadno-americku.
Vladika Hristofor, koji je bio arhijerej istocno- americko-kanadske eparhije, 1983. godine predlozio je na Saboru da se Kanada izdvoji iz istocno-americke eparhije. To je bilo i ucinjeno.
Vladika Hristofor je jos godinu dana opsluzivao kanadsku eparhiju, nakon cega je 1984. izabran, u to vrijeme, sindjel Georgije DJokic za prvog episkopa Eparhije kanadske. Sledece godine bice tacno 20 godina od njegovog uvodjenja u tron episkopa kanadskih.
Pretpostavljam da su ti poceci bili jako teski.
Kada je episkop kanadski postavljen, zaista se pocelo od nule - u najdoslovnijem smislu. On je bio podstanar i iz tog svog iznajmljenog stana je vodio Eparhiju. Bukvalno, trebalo je obezbjediti sredstva za goli zivot.
Nakon izvjesnog vremena bila je pokrenuta inicijativa da se kupi kuca. Prvi koraci su napravljeni. U toj kuci Vladika je ziveo i radio. Ustanovljena je kapela tako da je to bila i nasa zajednicka kuca.
Imanje u Miltonu - gde se i dan danas nalazi manastir, nadjeno je 1988. godine. Kupovina ovog imanja omogucena je velikom zaslugom i angazovanjem Gojka Kuzmanovica i pokojnog Branka Vuckovica. DJordje i Vlada, sinovi Branka Vuckovica bili su prvi kumovi osvecenog imanja. Prethodni vlasnici imanja nisu mogli "asov da pobodu", jer je taj dio bio pod zastitom (kao neka vrsta nacionalnog parka). Moram priznati da sam licno bio skeptican kada se radilo o mnogim inicijativama koje je Vladika Georgije pokretao.
Medjutim, ono za sta mu svakako treba odati veliko priznanje je njegova nevjerovatna energija i upornost. Znajuci predistoriju tog imanja pribojavao sam se kako cemo sve probleme rijesiti. Zahvaljujuci njegovom stavu, da ne prihvata da nesto moze da ne bude ostvareno, politickim vezama Gojka Kuzmanovica i velikom podrskom naroda Eparhije kanadske, mi smo uspjeli da izgradimo ovaj veleljepni manastir, koji imate priliku danas da vidite. Slobodno mogu reci da je Vladika Georgije udario solidan temelj Eparhije kanadske i zauvijek u nju utisnuo pecat svoje licnosti.
Kada je dosao, prolazio je kroz mnoge teskoce jer nije bio prihvacen od nekih ljudi koji su mislili da su oni ti koji mogu odlucivati o nekim stvarima vezanim za Crkvu i da mogu rukovoditi Crkvom. Vladika Georgije je svojim dolaskom uspostavio stvari onako kako je mogao i morao da postavi.
Pomenuli ste mi na pocetku razgovora da je "put do pakla poplocan dobrim zeljama".
Mi mozemo danas da pomisljamo da je u tome sto se zbivalo prije 15 godina bilo "dobrih zelja" ili "dobrih namjera" ali se pitam: da su te "dobre namjere" prevagnule ko zna gdje bi se danas nasli. Na pitanju kanadske eparhije rjesavala su se principjalna pitanja Srpske crkve na ovom kontinentu. Ovde je vladao jedan menadzerski duh, mentalitet, o nacinu rukovodjenja Crkvom kroz rezone ovoga svijeta. Mora se shvatiti da Crkva ima svoj unutrasnji zivot. Ona zivi svojom unutrasnjom dinamikom. Ja to stalno ponavljam a vidim da je to nekima smjesno - da 2 plus 2 u Crkvi ne mora da bude 4... nego moze da bude i tri i pet - to je logika Crkve. Ludost pred svijetom je mudrost pred Bogom.
Da li mislite da su danas neke vrednosti, shvatanje i prihvatanje autoriteta pomerene?
Pojedinci moraju shvatiti da, sto se tice Crkve, se sve svodi u licnosti episkopa. Episkop je onaj koji rukovodi eparhijom. Sabor episkopa rukovodi cjelokupnom Crkvom. Pravoslavna crkva je po definiciji sveta, saborna i apostolska. Saborna, jer se sva pitanja rjesavaju na Saboru arhereja, vladika, a svaki episkop je u svojoj eparhiji suveren. On rukovodi eparhijom koja mu je data i pri tom ima pomocne organe i licnosti koje mu pomazu.
Ovdje postoji Srpska pravoslavna crkva u Americi i Kanadi - prilicno autonomno tjelo - autonomno u smislu administrativne autonomije. Postoje kojekakva prava, zbog specificnosti u kojima zivimo, koje ostale eparhije, pod okriljem matice, nemaju. Dosta je izrazen trend osamostavljivanja tog tijela (u smislu sta mi imamo sa Beogradom, mi ovdje imamo svoja pitanja i probleme). Ovdje postoji centralni crkveni savet sto bi trebalo da bude pandem Patrijarsijskom Savetu ali sa daleko vecim ovlascenjima nego sto je to slucaj tamo.
Kanadska eparhija je jakim nitima vezana za Patrijarsiju - ociglednije, uocljivije, evidentnije nego za Srpsku pravoslavnu crkvu u Kanadi i Americi.
Gledajuci sve ovo sto je ostvareno za ovih 20 godina mozemo biti ponosni na nasu Eparhiju
Crkva je posle dugog i mukotrpnog zalaganja postavljena na svoje noge i Kanadska eparhija je danas jedna od najeminentnijih, najrespektovanijih eparhija a i Vladika Georgije unutar Svetog Arhijerijskog Sabora je jedan od najrespektovanijih episkopa.
Ono po cemu se smatra da je Kanadska eparhija jaka nije zbog finansijskih mogucnosti - ona je jaka zbog aktivnog zivota Crkve - ono sto Crkvu cini Crkvom.
U pocetku je bilo oko osam aktivnih svestenika. Drugim rijecima osam aktivnih parohija. Sada imamo 26 parohija i 26 svestenika; mnogobrojne crkve; crkvene hale; staracki dom i muzej u Vindzoru; prosireni su i dogradjeni mnogi objekti... i ono sto je veoma znacajno je da imamo jedan homogen svestenicki tim.
Kanadska eparhija je dinamicna eparhija. Ono po cemu se takodje isticemo je to sto je kod nas upotreba srpskog jezika, neuporedivo veca nego u ostalim eparhijama - duh je srpski. Ljudi koji izgube jezik oni sebe iskljucuju iz svojih korijena. Covjek koji ne moze da procita ljubavnu pjesmu na jeziku svog oca i svoje majke, ne moze da pretenduje da pripada toj kulturi.
Jedna od mnogobrojnih aktivnosti je i izdavastvo i casopis Istocnik
Prije 15 godina osnovan je casopis Istocnik sa hrabrom i rizicnom koncepcijom objavljivanja iskljucivo originalnih radova. Crkva je imala potrebu da svoju rijec ucini javnom. U medjuvremenu smo osnovali i izdavacku kucu Istocnik, koja je do sada izdala nekoliko zaista zapazenih izdanja.
Trenutno je u pripremi Sematizam, za koji mogu slobodno da kazem da je statisticnik eparhije kanadske. Prvi Sematizam izdat je neposredno po dolasku Vladike Georgija. Ovim izdanjem on je vrlo mudro uspio da odslika stanje koje je zatekao. Drugi Sematizam je izasao negde oko desetogodisnjice njegovog arhijerstvovanja. Ovaj, trecI, je povodom dvadesetogodisnjice. Knjiga obuhvata sve ono sto se odnosi na Crkvu. Sematizam ce biti dvojezican. Nadamo se da ce stici do 14. oktobra kada je godisnjica ustolicenja Vladike kanadskog.
Planiramo, kao i prethodnih godina, da kao izdavacka kuca budemo na Sajmu knjiga, u Beogradu, sto smatram takodje velikim uspjehom. Mi smo, doduse, mala izdavacka kuca, neznatna u poredjenju sa ostalim izlagacima ali jedinstvena. Ove godine imacemo cast, ako Bog da, da predstavimo vrlo vrijednu studiju, knjigu profesora dr Stanimira Spasovica, profesora Libertvilskog fakulteta, "Istorija srpske pravoslavne crkve u zapadne Evrope".
Kako Vi, oce, vidite staru i novu emigraciju u buducim "kretanjima" na ovom tlu?
Svidjalo se to nekom ili ne, definitivno, postoji razlika izmedju stare i nove emigracije - to su dva svijeta. Ja se jedino plasim - a ima i puno razloga za to - da i nova emigracija nece mnogo bolje proci od stare i da nova emigracija nece dati pametnije odgovore na pitanja koje zivot postavlja.
Tvrdim da svi folkori, sve aktivnosti, sve sto cinimo, misleci da time oplemenjujemo duse nase djece Srpstvom, nebitni ukoliko djeca ne budu ukljucena, uronjena, u zivot Crkve kroz svetu Liturgiju. Ta djeca i odrasli ce odlicno znati da igraju kolo ali ce srpski slabo govoriti niti ce ih rane njihovog roda boljeti. Ne mozemo izvesti dijete na pravi put ukoliko je ono iskljuceno iz nase zajednice.
Sa velikom nelagodnoscu slusam djecu nasih emigranata, koji su pod zvizducima metaka i bombi dosli ovdje, da bi posle dvije godine iskljucivo govorili engleski. Znaci ponavljamo pricu nasih prethodnika.
Mozemo reci da se dosta postiglo u smislu fizicke gradnje. Ocekuje nas i nadgradnja - i to kako fizicka tako i duhovna?
Prvo nam je bio cilj da stvorimo materijalnu podlogu, jer ako covjek nema kucu, ne moze da misli o visokim idejama. To je istorijski nuzno i neophodno.
Otprilike smo dosta toga zavrsili. Ono sto treba imati u vidu je da je manastir izgradjen, crkva u Misisagi izgradjena, podignuti su mnogi objekti....ali ljudi moraju shvatiti da se tu jos uvijek, u fizickom smislu, gradi, da su tu i krediti i troskovi za odrzavanje. Ima drugih pitanja koja dolaze prirodnim putem nakon ove gradnje kuce.
Bilo bi jako lijepo da obiljezimo svoje trajanje na ovim prostorima...da budemo ponosni sto pripadamo svom narodu.
Nekim ljudima smeta sto se od njih trazi da finansiraju pojedine projekte?
Moramo shvatiti da je Pravoslavlje sloboda. Mi ne obavezujemo niti uslovljavamo - niko nikom ne zaviruje u dzep kao u ostalim vjerama. Kad bi Srbi Toronta izdvajali jednu kafu dnevno za potrebe srpske zajednice, mi bismo bili narod kome se moze zavidjeti. Upravo sada, na primjer, rjesavamo pitanje parkinga za nasu crkvu Sv. Save. Postiglo se, rekao bih, nemoguce. Dobijena je dozvola da se od parka odvoji dio za parking. U petak, 27. juna, uoci Vidovdana, imacemo dobrotvorno vece za skupljanje sredstava za gradnju parkinga. Koristim se ovom prilikom da zamolim sve kojima crkva Sv. Save nesto znaci, da dodju, pomognu. Svojom pomoc i udahnuce novi zivot ovoj crkvi.
Ne ocekujemo, svakako, da se svi pojave. Vladika lijepo kaze: "Ne drze crkvu mnogi nego dobri", a i tim dobrima treba pomoci jer i oni posustaju. Oni, koji nista ne ulazu u Crkvu, dolaze i dobijaju uvijek ono sto im treba. Ne shvataju da sve to treba napraviti i odrzavati. Tu svijest, da svako treba bar malo da ucestvuje u ovoj nasoj zajednici, treba razvijati. Za sve ono kuda mislimo dalje, potrebna nam je podrska naroda i to malo konkretnija podrska. Ukoliko ne bude drugih nacina, mi cemo morati sami da razmislimo kako da ukljucimo neukljucene, jer oni dodju da se ukljuce kada njima zatreba.

Nama, Srbima, nije problem mala pamet - mala pamet je blagoslovena. Nas ubi prevelika pamet i preveliko znanje o svemu i svacemu.
Da se vratimo na Eparhijski dan koji ce se na prelepom manastirskom imanju proslaviti u subotu i nedelju.
Prvo je bio Episkopski dan koji je u raznim kolonijama bio u razlicite dane. Kada smo dobili manastirsko imanje, kada smo se okucili, onda je Eparhijski dan objedinjen u jednom danu i to je uvijek prva nedelja po Duhovima, koja je posvijecena svim svetim. To je lijepa smotra nas Srba koji bi trebalo toga dana da smo u manastir, svoji na svom, pored svog episkopa, kao znak podrske Crkvi i Episkopu. Svi mi, u ovom ludom dobu, izlozeni smo raznim izazovima i potrebna je podrska i nasem Episkopu da vidi da nije sam. Cesto smo u opasnosti, zaokupljeni svojim problemima da ne vidimo od drveta sumu, da ne vidimo svoje muke kao cjelinu. Eparhija rjesava pitanja koje mi ne vidimo.
Kao sto znate, u subotu, 21. juna, na Eparhijskom danu ce se desavati razne sportske aktivnosti a u nedjelju, 22. juna, je saborno sluzenje svih svestenika sa svojim Vladikom sto je neophodan uslov punoce Crkve. Najmanje jedanput moramo sa Episkopom da se pojavimo pred prestolom Bozijom. Tada se i narod sabira oko svog Episkopa i svojih svestenika. To nam daje snagu. Nasoj djeci primer "sabiranja" - da se osjete dijelom jednog velikog stabla, i razgranatog.
Ove godine, pored raznih sadrzaja imamo i veoma vaznog gosta protu Mateju Matejica.
Doktor prota Mateja Matejic je jedna zaista izuzetna licnost. Covjek koji je svojom snagom i ogromnim znanjem uspio da na Kolombus Stejt univerzitetu, u Ohaju, oformi slavistici centar ovog kontinenata. Prota Matejic je predavao na ovoj katedri a sada ga je naslijedio njegov sin. Jos uvek je intelektualno aktivan, vrlo plodan pisac - autor nekoliko knjiga, ucesnik simpozijuma, naucni radnik. Covjek koji je cijelu hilandarsku biblioteku, u mikrofilmovima, prenio na ovaj Univerzitet.
U teoloskim razmjerama, prota Matejic je cuvar tradicije Pravoslavlja. Ovo je lijepa prilika da se sretnete sa jednim od nasih najumnijih ovdasnjih ljudi.
Pozivam sve parohijane da dodju i opuste se na ovom nasem zajednickom imanju - da se zabave, sretnu se sa svojima, prijateljima, i koju toplu ljudsku rijec razmjene.

Sve ovo o cemu smo pricali i jos mnogo toga sto je, nazalost, ostalo na traci snimljeno ucini mi se iskazano u prelepom krstu koji je nosio otac Vasilije. Krst raspuknut po sredini u cijem udubljenju skoro neprimetno sijaju predivni dijamanti i rubini. Koliko god nam se cini da smo razjedinjeni, raspuknuti i razbijeni po cijelom svetu, istrajnoscu i vjerom uvijek cemo stici do tog sjaja i mira za kojim ceznemo i tezimo.

Ivana Djordjevic

| Redakcija | Arhiva | Pretplata | Pišite nam |

Copyright © 1996-2003 Nezavisne NOVINE