Toronto, 13. Januar 2004.

 

Milan Scekic - Razgovor sa pesnikom Goranom Simicem povodom predstojece promocije knjige "Open the Door" u hotelu Gladstone u Torontu

EMIGRANTSKI BLUZ

Goran Simic rodjen je 1952. u Bosni a od 1996. zivi u Torontu. Objavio je dvanaest knjiga poezije, drame i kratke proze ukljucujuci medjunarodno priznatu zbirku pesama Sprinting from the Graveyard (Bezeci sa groblja) (Odzford University Press, 1997).
Knjiga pesama Sarajevska tuga, originalno objavljena 1995. u Sarajevu prevedena je i objavljena na osam jezika. Njegove pesme ukljucene su u antologije svetske poezije kao Scanning the Century (Penguin, 2002) i Banned Poetry (Index, 1997). Dobitnik je vise domacih i medjunarodnih nagrada.

Povod za ovaj razgovor, ako uposte treba traziti povod za pricu sa covekom od reci sa kojim je zadovoljstvo razgovarati, moze da bude objavljivanje knige poezije Immigrant Blues (Emigrantski bluz) (Brick Books, 2003, prevod Amela Simic) i predstojeca promocija knjige prepiski/razgovora kanadske knjizevnice Ann Ireland i Gorana Simica pod nazivom Open the Door (PEN Canada and Peter Gzonjski College, Trent Uiversity, 2003).

Gorane kako covek postane pesnik? Ja znam da pesnistvo nije regularno zanimanje koje se moze nauciti. Cini mi se da je to nekakvo stanje svesti, kreativni haos, intelektualno bunilo. Vasa deca nisu mogla u skoli, na pitanje da opisu sta vi radite, da kazu "Nas tata je pesnik i on mora da napise dve pesme dnevno da bi zaradio platu", da bi kupio mlijeko ujutru.
To mi u Kanadi stalno kazu "Dobro, krasno ti si pjesnik ali od cega zivis?". Znaci poezija ne placa racune. To odaberes zbog ljubavi. Ja sam nekako postao pjesnik po nekom svom profilu jer sam jos kao klinac od sedam-osam godina objavio u nekim casopisima za djecu svoje prve pjesme.
Posle toga sam, sa osamnaest-devetnaest godina, poceo ozbiljnije da se bavim pisanjem. I to je bio neki nastavak mene iz mladosti. Ti jednostavno pronadjes svoj jezik i to je jezik kojim ti komuniciras, taj jezik postaje jezik slika, necega cime mozes objasniti svijet. Zapravo ja ne bih ni pisao poeziju da sve znam. Pises poeziju da bi saznao nesto vise i o sebi i o drugima.

Ima li neki pesnik, neka pesma ili pesnicki pravac koji su uticali na Vas kao umetnika?
Puno toga je uticalo. Zapravo poezija je uticala na moju poeziju. Ja sam od onih pjesnika koji ne teze za pjesnickim imenima. Ja sam onaj koji voli poeziju zbog poezije. Znaci uvijek kada sam citao, citao sam dobre pjesme.
Imas Malarmea, pa onda kazes ova je krasna pjesma a ova druga nije krasna. To ne znaci da je cijeli Malarme uticao na mene nego pojedine pjesme.
Pogotovo u pocetku cini mi se da sam bio strasno obojen nekom tradicionalnom formom a to je forma rimovane poezije. Ali sam u isto vrijeme bio blizu nadrealizma tako da je moja prva knjiga, koja se pojavila kada mi je bilo dvadesetak godina, bila neka cudna kombinacija nadrealizma i rimovane poezije sto je nespojivo jer nadrealizam sugerise brisanje granica, cak i snovi ulaze u poeziju. Kasnije je simbolizam, francuski i njemacki, napravio najvise uticaja na mene. Sa jedne strane imamo Bodlera a sa druge njemacku skolu simbolizma.
Pogotovo su u velikoj mjeri uticali na mene socijalni pjesnici, naprimjer Breht koji je jedan od mojih najdrazih pjesnika. Breht je zapravo pomogao i da se definisem kao pjesnik koji ima odnos prema svijetu. To znaci nije u pitanju samo atizam nego moj odnos prema svijetu, prema onome sto se desava. Ja mislim da mi pravimo svijet ovakav kakav je, a ne nesto iznad (pokazuje prstom na gore).

To o cemu govorite moze se videti u vasoj najnovijoj zbirci pesama Immigrant Blues. Ja sam u tim divnim pesmama nasao puno nostalgije, sete, bluza, zala za onim sto je bilo ali je izgubljeno, necim sto je otislo u nepovrat ili je unisteno. Ali bez sazaljivosti i naglasene patetike. Vase pesme nisu depresivne. Ima tuge ali u isto vreme postoji optimizam i radost sto je to koje je izgubljeno postojalo u nasem zivotu i sto je jos uvek prisutno jer zivi u nama.
To je neki kvalitet uspomena. Prosla knjiga, Bjezeci sa groblja, koju sam objavio u Engleskoj, mahom se bavi situacijom u Sarajevu u toku rata, jer sam tamo proveo cetiri godine. Na jednom citanju studentima u Los Andjelesu neki od prisutnih su me pitali kako je to bilo u Sarajevu.
I ja pokusavam da im objasnim da sam tu knjigu zavrsavao pod svjetloscu svijeca sto znaci da je knjiga morala biti skupa posto je svaka svijeca kostala pet maraka. I kada sam rekao svijece i svijetlost svijeca cujem uzdah jedne djevojke iz publike "Kako je to romanticno".
U istom trenu htjeo sam da skocim i da im objasnim da su svijece bile zbog toga sto nije bilo struje, ali sam u istom casu shvatio da je ona pokusala da nadje ljepotu u tom uzasu kao sto sam ja pokusao da nadjem neku ljepotu poezije u tom haosu. Tako da su to djelom pjesme kao svjedocansvo jednog vrijemena i jednog uzasa, a u isto vrijeme pokusaj da se taj uzas uoblici u jednu formu koja bi bila lijepa i koja bi kroz neki drugi ton govorila o onome sto se desavalo. Ja mislim da je poezija, kao svjedocanstvo jednog vrijemena, daleko jaca od novinskih izvjestaja.

Cini mi se da je pisanje poezije u tom haosu rata bio nacin da se sacuva zdrav razum, da ne poludis, da se odrzis mentalnu ravnotezu i potvrdis sebi da si covek.
Tacno. Da sacuvas sebe kao ljudsko bice. Poezija je bila pokusaj da spases sebe, ili da sacuvas dio sebe, onakvog kakav si bio prije rata. To je pokusaj da se odbranis od apsurda.

Pre izvesnog vremena sam se sreo sa sarajevskim slikarom Cibom Karisikom koji zivi ovde u Torontu. Pricao mi je kako su se u Sarajevu odrzavali fudbalski mecevi izmedju slikara i pesnika u kojima ste obadvojica ucestvovali. Ja ne mogu da zamislim umetnickiji fudbalski mec ili sportskiji kreativni sukob od tih vasih viteskih nadmetanja. Zamisljam 22 umetnika u kratkim gacama kako trce za jednom loptom.
Jednom smijesnom loptom. Bas sam sve to stavio u jednu pricu koja ce biti objavljena u knjizi prica koju sam upravo zavrsio. Mi smo toliko voljeli taj fudbal, ta nasa nedeljna nadmetanja da cak nismo primjetili kad je rat dosao.
Mi smo sa fudbalske utakmice otisli na pice i kada sam predvece posao kuci video sam da tramvaji vise ne voze u Sarajevu. Kada sam stigao kuci Sarajevo je vec bilo pod blokadom. To znaci da smo mi, bivajuci toliko zaokupljeni u tom nadmetanju, zaboravili da se rat sprema i cak propustili taj momenat pocetka rata.
Ali to da smo mi bili umjetnici koji smo igrali lopte i da smo trazili neku vrstu novog druzenja meni mnogo znaci.

Sarajevo je u umetnickom smislu bilo, na neki nacin, jedinstveno u bivsoj Jugoslaviji. Zahvaljujuci njegovoj covekomernoj velicini mogli ste da poznajete, ili barem da sretnete, sve one koji su za vas nesto znacili u tom gradu. Tu je bilo Bujelo dugme ili Indeksi u muzici, Emir Kusturica u filmu ili Abdulah Sidran knjizevnik i njegov scenarista, Top lista nadrealista na televiziji, Dr. Nele Karajlic i Zabranjeno pusenje u razlicitim umetnickim medijima, Audicija u pozoristu. Da li je ziveti u takvoj kreativnoj atmosferi bio stimulans za vas? Vi ste verovatno paznavali mnoge od tih ljudi?
Na neki nacin mi je drago sto je Sarajevo tako mali grad i zbog toga smo upuceni jedni na druge (Simic govori u sadasnjem vremenu kao da jos uvek zivi tamo). To je neka intimnost malog mjesta u kojoj smo se mi preplitali.
Naravno svi smo znali kada je nastajala Audicija, svi smo znali sta Kusturica snima, sta radi Bregovic. Svi smo bili povezani i, naravno, podrzavali jedni druge. Sarajevo je bilo malo mjesto u odnosu na Beograd ili Zagreb ali je imalo neku dusu zato sto je malo, mahalsko, sto sam ja volio. Nisi mogao da ides gradom a da se ne sudaris sa nekim poznatim i ne razmijenis misli. To je ljepota sazimljenosti u kojoj nikom nije padalo na pamet da pita koja je tvoja nacionalnost.
Mesto je mozda bilo mahalsko ali kultura sigurno nije. Kultura je bila svetska.
Vjerovatno zato sto smo mi bili uporni i sto smo sacuvali najbolje sto smo imali u kulturi. I sto smo znali da razmijenimo sve te ideje. Mi smo podrzavali jedni druge.
Mi smo cijenili ono sto imamo ali smo cijenili i ono sto imaju drugi gradovi. Sarajevo je bilo neka vrsta svih gradova koji su skupljeni u jedno. Svi su voljeli tu lakocu Sarajeva, tu lakocu u kojoj mi prepoznajemo jedni druge kao umjetnike a ne kao ljude sa nekim nacionalnim predznacima. To je tek kasnije doslo. To je onaj losiji dio nas.

Gorane, vi pesnici ste neko posebno bratstvo medju kojim, kao nigde drugde, postoji neka tajna veza. Pesnicima i piscima u nevolji svet je spreman da pomogne. Jedan od razloga je, verovatno, to sto ljudi shvataju koliko je vazno zastititi slobodu misli i pravo na slobodu izrazavanja koji vi simbolizujete.
Kada smo dosli u Kanadu mnogi pisci su se javili. Bili su krasni. Ann Ireland je bila medju prvima koja nas je prihvatila. Ja mislim da je to medju pjesnicima lakse zbog toga sto su pjesnici neka mala mafija. Mi se skupljamo na nekim malim festivalima, nemamo hiljde i hiljade obozavalaca nego neku malu publiku. Medjusobno razgovaramo nekim cudnim jezikom o nekim cudnim pjesnickim stvarima.

Kada pominjete skrivena skupljanja i tajna udruzenja setim se dokumentarnog filma o Leonardu Koenu iz 1965. Koen je filmsku ekipu vodio po Montrealu na mesta gde su se pesnici, umetnici i boemi skupljali nocu. Ziveti nocu je bila neka vrsta bunta njegove generacije protiv ustaljenih normi drustva. Oni zive kada sav normalan (normalan?) svet spava. "Mi odbijamo da spavamo"buntovno kaze Koen.
Drago mi je da ste pomenuli Koena koga sada prevodim.
Ima jedan divan citat: jedan je pjesnik kada je cuo da Leonard Koen snima film pod nazivom Ja sam hotel izjavio " Hvala Bogu da ima nekoga ko nema problem sa identitetom".

Jeste li vi imali problem sa identitetom kada ste se preselili u Kanadu? Jeste li znali engleski jezik? Mislim da je slikarima lakse da se uklope. Oni mogu da slikaju i cute. Mogu da otvore izlozbu i ne kazu ni rec. Njihove slike govore za njih. A sve sto vi imate su reci.
Ne postoji nista drugo. Najgore je sto se mi u Jugoslaviji nismo spremali da govorimo nekim drugim jezikom. Ja mislim da smo imali najbolje prevodioce na svijetu.
Onog casa kada se pojavi knjiga Milana Kundere u Parizu ona je prevedena kod nas. Ne treba ti drugi jezik. Znaci mi smo posli nespremni u svijet. Tako sam ja posao bez engleskog jezika.
Prvi sok je bio kada sam shvatio da bez tog jezika ne mozes nista. Naravno velika pomoc su prevodioci. Srecom ja sam imao moju bivsu suprugu Amelu kao prevodioca koja mi je dala taj prvi impuls. Ali taj osjecaj da si dosao ovdje i da si nesto izgubio, da si izgubio 90% sebe…
Bez tog jezika ne mozes biti pozvan na radio ili televiziju, ne mozes prici izdavacu. Tako da sam ja iz nekog ocaja poceo uciti. U ovoj knjizi Immigrant Blues ima sedam pjesama koje sam direktno pisao u Engleskom.

Mozete li mi reci kako stvarate pesmu? Da li ona zivi u vasoj glavi neko vreme pa je onda samo spustite na papir ili…
Da, da. Frejzer (pesnik Fraser Sutherland) me je dobro opisao rekavsi da sam ja mentalan pisac. Ja sam od onih koji nose pjesmu u sebi. Kada je izbacim na papir ona je prakticno 90% gotova zbog toga sto sam je u glavi vec smislio. To je ta pjesma sa kojom ti ides u tramvaj, pjesma sa kojom vozis auto, kad razgovaras sa ljudima pa se zamislis a oni te pitaju "Sto gledas kroz mene", to je to parce pjesme koje se sklapa u tvojoj glavi.
Ja uzivam u tom procesu nastajanja jer ti nikad ne znas gdje ces izaci sa pjesmom. To je neki kreativni postupak u kojem se mjenjas, mjenjas svoj odnos prema materijalu koji imas u rukama ili u glavi. Tako da je to ogromno zadovoljstvo. Ja sam trideset godina pjesnik i vjerovatno bih svakoj zeni dosadio za trideset godina. Ali ta poezija…ta zena koja hiljadama godina ocarava ljude nije me napustila.

Znam da jos uvek imate jedan kreativni kontakt sa Sarajevom. Napisali ste pozorisni komad koji se jos uvek izvodi tamo. Recite nam o cemu se radi?
Da, to je drama Bajka o Sarajevu. 1993 godine, onda kada je u Sarajevu bilo najnesnosnije zivjeti, klinci su hodali ulicama, pogotovu izbjeglice. I jedini nacin da pokusamo da spasemo tu djecu, da se ne krecu ulicama, je bio da u Pozoristu mladih napravimo neku predstavu koja bi ih okupila.
Da imaju utociste. Ja sam onda napravio Bajku o Sarajevu koja se zasniva na dvije legende. Govori o dva brata koji su zivjeli na dvije strane rijeke. Kada su bili djeca njihova majka se, sticajem okolnosti, utopila kada ih je prebacivala preko rijeke.
Voda je djecu izbacila na suprotne obale i oni su rasli mrzeci jedan drugoga. Ta mrznja je rasla i jednoga dana su oni iz objesti poceli graditi most da bi se bolje tukli. Uprkos vile koja je stalno rusila most oni su uspeli da ga zavrse i dohvate jedan drugog. I tek onda, na pola mosta, oni saznaju da su braca.
To je ujedno bila i moja poruka djeci o onome sto se desava. Da smo svi mi prakticno dosli ispod istog sinjela, da smo od iste majke. Ta drama je bila lijepo prihvacena od djece. Mi smo cak imali turneju kroz Istocnu i Zapadnu Njemacku i Svicarsku. To je trebalo vidjeti! Taj uzas rata koji sam dozivio u Sarajevu ja sam video kod tih ljudi koji su otisli, koji su izgubili sve.
Pricao sam sa ljudima koji su izgubili po cijelu familiju. Ti ljudi koji su gledali tu predstavu kao neko cudo koje se desilo. Ja sam video ljude koji su preplakali cijelu predstavu. Ja sam video coveka koji je od pocetka plakao.
I kada sam ga kasnije pitao sta je… on kaze "Tuzna je predstava". Ja kazem nije tuzna, zavrsava se dobro, braca se na kraju nadju. "E" kaze on " neka se braca nadju, a moja sigurno nece".
Oni u Sarajevu jos uvijek izvode tu dramu. Bio sam prosle godine. Usunjao sam se da me ne vide. Deset godina djeca rastu sa tom dramom.

Gorane hvala vam na ovom razgovoru. Mozete li, pre nego sto se rastanemo, za citaoce Novina da procitate jednu svoju pesmu?
Sa zadovoljstvom, evo, neka to bude Emigrantska:

Mi koji u zoru drijemamo u pospanim metroima,
i citamo jucerasnje novine u gradskim autobusima
jos nikada nismo promasili nase subotnje veceri.
Tad se nadjemo u kafani i pricamo o Domovini.

Zedno gutamo pivo kao da spiramo u stomaku
onu mucninu koja se svakog ponedjeljka useli u nas
sa zvonjenjem budilnika
i nervoznim licem poslodavca koji ne shvata smisao
rezgovaranja o Domovini i politici.

Tamo proljeca mirisu na djetinjstvo,
Tamo majke mirisu na kuhinjske krpe,
Tamo ljudi imaju vremena da se vole.

Gledamo se u oci kao zavjerenici
i govorimo u pola glasa.
Sapucemo kako ne bi dali priliku nekom pametnjakovicu
za susjednim stolom da nas upita:
Zasto se ne vratimo u Domovinu kad se vec toliko patimo
i kad je tamo sve bolje.
Onda bi se morali pravdati neotplacenim kreditima
i djecom koja ne zele da se vrate
tek da bismo odagnali nasu strasnu sumnju
koja se uselila u nas kao bolest,
sumnju da u Domovini vise ne stanuju oni
zbog kojih bismo se vratili.

Tamo ptice pjevaju socnije,
Tamo strast mirise u vazduhu
Tamo muskarci i ponedjeljkom sede u kafani.

Pijemo i pricamo o politici
i svaka nam je rijec tacna kao racun koji stize sa picima.
Sapucemo da nam kelnerica ne bi dobacila
kako smo se u Domovinu vec mogli vratiti kao bogatasi
samo da smo izbjegavali subotnje veceri sve ove godine.

Sta kelneri znaju o nostalgiji,
Sta Domovina zna o nasoj tugi,
Sta subote znaju o nasim ponedjeljcima.

Pijemo i pricamo
kao da se lijecimo od strasne bolesti od koje se umire
samo subotom.
Pricamo tek da nikome ne bi dali sansu da pomene
kako je mamurluk na isti nacin ruzan
u Domovini
kao i ovdje.
(Toronto, Kanada, 1998)

Posle cetiri godine rata Goran i njegova tadasnja supruga, pisac i prevodilac Amela Simic, odlucili su da sa dvoje dece napuste Sarajevo. Simic kaze da su bili toliko iscrpljeni da nije bilo pitanje hoce li otici vec kako i gde ce otici.Tu se, u ulozi istinske dobre vile, pojavila americka spisateljica Suzan Sontag.
Ona je u toku rata vise puta dolazila u Sarajevo. U tom gradu postavila je pozorisnu predstavu Cekajuci Godoa. Upoznala se i sprijateljila sa Simicem koji je ranije pisao o njenim knjigama. Uz njenu pomoc Simici su se prebacili u Italiju.
Nasli su privremeno utociste u Bariju gde je italijanski prevodilac Suzan Sontag imao stan. Planirani privremen smestaj od dva meseca otegao se na godinu dana. Iz Italije Simici su se 1996. preselili u Kanadu.
Zhvaljujuci Sontag, PEN-u i podrsci kanadskih pisaca Simici su imali dovoljno sredstava za novi pocetak u Kanadi.

Promocija knjige Ann Ireland i Gorana Simica
Open the Door odrzace se 15. Januara 2004. u 6:30 sati
u hotelu Galdstone, 1214 Queen Street West,
Toronto, 416-531-4635.
Sav prihod od prodaje knjige ide u fond PEN
Canada za slobodu govora.

| Redakcija | Arhiva | Pretplata | Pišite nam |

Copyright © 1996-2003 Nezavisne NOVINE