INTERVJU
SA POVODOM:
Radivoje
- Raca Andric, reditelj filma " Kad porastem bicu Kengur"
U
bedaku niko ne moze nista da resi
Ali,
meni to prija. Igrani filmovi su mi kao neko bekstvo u bajku,
a dokumentarci su ono sto govori istinu o svetu. Ma koliko to
cudno zvucalo ovo je smesan i veseo film o beznadju, ovom nasem
svakodnevnom koje svi jako dobro poznajemo, kaze Andric uoci
dolaska na premijeru u Toronto.
Kada je Miroslav
Momcilovic napisao scenario za omnibus film i nazvao ga "Nedeljno
popodne", verovatno nije ni slutio da ce danas od tog teksta
nastati pravo osvezenje u domacoj kinematografiji. Reditelj
Radivoje Rasa Andric pricu je uoblicio u jednu celinu i napravio
novi film " Kad porastem bicu Kengur" za koji kaze:
"Ma koliko to cudno zvucalo ovo je smesan i veseo film
o beznadju, ovom nasem svakodnevnom koje svi jako dobro poznajemo.
Junaci
ovog filma, svako na svoj nacin, bore se protiv toga, neki ljubavlju,
neki ocekujuci dobitak u kladionici, a neki nalaze spas u potpunom
prepustanju, tako da jedan od junaka kaze: "Ja sam najrentabilniji
kad nista ne radim. Nemam prihode, ali nemam ni rashode".
U
ovom filmu ima svega i svacega, sto bi se za velike robne kuce
reklo - od igle do lokomotive. U ovom slucaju, od mlade i lepe
manekenke do zemljotresa, od Aleksandra Sapica do Nikole DJuricka,
kome penal puca Pol Skols (Manchester Unated), od plave magme
na nebu do embriona misa u pivu.
Ovo
je film koji je mogao da se zove: "Na tri coska",
"Aj zovemo neke ribe", "Sladjana i sedam mentalnih
patuljaka", "Stodvadeset sa osamdeset", "Mali
korak za covecanstvo", a zove se "Kad porastem bicu
Kengur". Otkrijte zasto.
Snimiti
zabavan i duhovit film za bioskopsku publiku bila je povrsinska
namera. Sustina je zagrebati tu povrsinu i nesto vise reci o
zivotu mladih ljudi, o njihovoj sputanosti, o njihovim inhibicajama,
o njihovim pokusajima da se iskobeljaju iz zabokrecine, o tome
da su "novac, gajba i bilo kakav posao sa platom"
sustinski vazni, da ne vrede visprenost, duhovitost, cinizam
i sirina duha bez "zadovoljenja baznih potreba". Da
se nikad nece desiti nesto veliko, ako mi sami to ne stvorimo
svojim radom. I, najvaznije, namera je da kazemo da ima nade.
U ovom vremenu i u ovoj Srbiji (i Crnoj Gori).
Srbija
je zemlja sa velikim problemima, ali vi kao autori ipak propagirate
vedar pristup stvarima ?
-
Zato sto ne vidim drugo resenje osim ako si jezivo cvrst karakter
i jako pametan covek, sto vecina ljudi nije. Naime, vecina ljudi,
na zalost, ima slab karakter. Dakle, i za mene koji sebe ne
smatram preterano jakim karakterom, resenje su mali koraci.
I to funkcionise. Znam po svom primeru. Pa, nisam ni ja dosao
do tri filma tek tako, nego sam pravio male korake. Od nosenja
kafe na snimanju, preko sestog asistenta reditelja pa do svojih
filmova.
Dokumentarni
filmovi postaju trend u svetu, narocito posle uspeha Michaela
Moora. Nekada si i ti snimao dokumentarne filmove ?
-
Nastojim da snimam vedre filmove iz vise razloga, a jedan od
njih je i taj sto od kako se probudim i upalim radio bombardovan
sam bedacima, i u zemlji i oko zemlje - od zagrevanja planete
pa do brojnih ratova i nesreca.
Dakle,
pored toga sto hocu ljude malo da opustim, jer svako sebe mora
da opusti da bi uopste mogao da sagleda problem. U bedaku niko
ne moze nista da resi. Ali, to i meni prija. I ja sam opterecen,
zbog slabog karaktera ili mozda zbog previse emotivnosti. Dokumentarni
filmovi me uvek potresu i u fazonu sam da ostavim kameru i da
krenem da pomognem coveku o kome snimam film koliko god mogu.
Znaci,
nisam dobar dokumentarista, jer dobar dokumentarista mora da
bude veoma cvrst da bi kad je najteze belezio. Kad bi mi se
neko rasplakao pred kamerom i ja bih se rasplakao sa njim. Dokumentarni
filmovi, kada su dobro napravljeni, mnogo jace govore od igranih.
Kada budem stekao dovoljno cvrstine snimacu dokumentarne filmove.
Igrani filmovi su mi vise kao neko bekstvo u bajku, a dokumentarci
su ono sto govori istinu o svetu.
Sta
si ocekivao da ces biti kad porastes ?
-
Nisam od onih koji su odmah znali sta ce biti u zivotu. Jedino
sam znao da mi hemija ne ide najbolje, a sve ostalo je bilo
otvoreno. Jedno vreme sam se lozio na matematiku kao jedinu
nauku koja je cista nauka. Hocu da kazem da se sve ostale nauke
ipak bave nekim pojavnim oblicima u prirodi ili drustvu, a matematika
je potpuno apstraktna. Jos kad sam otkrio Pitagoru i vezu matematika-filozofija
potpuno sam poludeo za tim.
Onda
sam jedno vreme mislio da ne bih bio los psihijatar. Cak sam
isao kod jedne nase porodicne prijateljice koja je radila u
zavodu za mentalno zdravlje u Palmoticevoj da malo gledam kako
to sve ide.
Pa
me je privukla astrofizika i astronomija. Pa sam isao na neke
testove kod psihologa jer nikako nisam mogao da otkrijem sta
da radim, pa mi je na tim testovima ispalo da je najbolje da
budem kuvar ili lugar (sumar). Medjutim, presudno je bilo kad
sam otkrio foto-aparat. Tada sam shvatio da je ipak film moja
sudbina, no i dalje nisam mislio o reziji. Upisao sam klasicne
nauke na filozofskom jer nije bilo prijemnog, ali umesto da
idem na ta predavanja, otisao sam na FDU i zamolio sefa katedre
kamere za dozvolu da slusam predavanja da bih se pripremio za
prijemni sledece godine.
I
isao sam redovno na ta predavanja i u jednom trenutku shvatio
da je to sve ipak suvise komplikovano za mene, da i dalje tu
ima poprilicno hemije i fizike (i to onog dela fizike koji me
nije privlacio) i tako sam odlucio da upisem reziju kao laksu
varijantu. Dva puta sam pao na prijemnom, ali taj drugi put
sam bio prvi ispod crte, tj. primili su dvanaestoro ljudi, a
ja sam bio trinaesti, pa mi je tadasnja komisija rekla da dodjem
sledece godine i da ce me verovatno primiti. I tako je i bilo.
M.Markovic
O filmu su rekli
Dusan
Makavejev, reditelj:
"Kao
svaka dobra muzika, ovaj film te scepa i organizuje
ti disanje i kretanje. Kada se, posle sat i po, nadjes
na ulici primetis da si radostan sto si ziv i shvatis
koliko je tvoj licni besmisleni zivot jedno neizmerno
bogatstvo".
Nebojsa
Pajkic, dramaturg:
"Ovaj
film je zahvaljujuci glumcima i Rasi Andricu, nesto
najbolje sto se moglo videti u Srbiji poslednjih decenija.
Skoro jednako dobro i jednako mracno kao filmovi Zike
Pavlovica kod kojeg je Rasa ucio".
Gordan
Kicic, glumac:
Imam
izuzetno jake impresije. Narod je jako dobro primio
film. Iza komedije u prvom sloju ovaj film je i romantican
i sentimentalan, sto se najbolje vidi u njegovom finalu
koji vodi ka katarzi.
|