|
Za projekat sam saznala pre par meseci. Prvo mi je cela ideja bila totalno
suluda. Međutim slu�ajući njihovu priču, shvatila sam da sam bila u
velikoj zabludi. Ovi ljudi odlučili su da urade jednu predivnu stvar. Bila
sam iskreno fascinirana njihovom hrabro�ću, entuzijazmom, snagom kojom su
re�ili da izađu iz �ivotne kolotečine i tom čvrstom odlukom da se upuste u
jednu veoma neizvesnu avanturu... bez ikakvog interesa...samo za svoju
du�u.
Koeljo je u jednoj od svojih knjiga rekao: "Voleo bih da ljudi, nakon mog
zavr�etka, ne govore 'Umro je za �ivota". Sa sigurno�ću mogu reći, da ovo
�estoro ljudi �ivi, ili bar poku�ava da svom �ivotu daju smisao.
Saleta znaju mnogi. Mnogi ga i ne znaju. To je jedan nesvakida�nji čovek (za
koga često pomislim da je mo�da neki vanzemaljac) koji sa svojom porodicom
čini mnoga dobra dela u oplemenjivanju i punjenju tuđih svetova.
Priča počinje. Opustite se, saslu�ajte...
Kako ste se odlučili da krenete na jedan ovakav put?
Ideja
o veslanju, nekom beskrajno dalekom rekom, sazrevala je u mojoj glavi
poslednjih nekoliko godina. Kako je moje veslačko iskustvo raslo, tako su
rasli i apetiti za većim rekama, izazovnijim brzacima, udaljenijim
predelima. Bill Mason, verovatno najpoznatiji kanuista ovog kontinenta,
imao je običaj da ka�e: "Uhvati me depresija, čim pomislim koliko reka na
svetu neću nikada stići da preveslam". Bill na�alost vi�e nije �iv, ali su
Becky i Paul Mason (deca) nastavili njegovim stopama. Bilov čuveni film "Waterwalker"
je pravi klasik, koga svako mora pogledati. Tu nam se otkriva jedna
Kanada, kakvu malo ko od nas poznaje, a koja je nadohvat ruke. Jedan od
mojih najlep�ih rođendanskih poklona je ogroman laminiran poster tog filma,
uručen nigde drugde nego ba� na Gore Mountain-u od strane mog druga
Milijana Kikija Lukića.
S druge strane veoma sam anga�ovan u Njildeness Canoe Asocijaciji, gde sam
upoznao puno divnih ljudi koji su preveslali kanuom sever Kanade uzdu� i
popreko. Oni su me uputili u mnoge tajne i pokazali prečice kojima mogu
br�e da uznapredujem kao veslač i putnik, po udaljenim krajevima.
Kako ste se odlučili ba� za ovaj "kraj sveta"?
Severni predeli Kanade, naročito tzv. "Barren Lands" su me odavno
fascinirali svojom divljom lepotom, udaljeno�ću od ljudske ruke i ljudskog
oka - beskrajnim i nepreglednim nebom. Neposrednu inspiraciju, ba� za ovu
reku, Hood River, najvi�e mi je pru�io film George Drought-a, koji se tom
rekom spustio četiri puta tokom poslednjih 10 godina.
Priča o tragičnoj ekspediciji Kapetan John Franklin-a 1821 godine, u
potrazi za severno-zapadnim prolazom za Kinu i Indiju, fascinira me već
dugi niz godina. Franklin se, tra�eći put nazad do Fort Enterprise-a pod
naletom zime (kraj avgusta!)uputio uzvodno rekom Hud. Od ukupno 20 članova
ekspedicije samo je devet pre�ivelo. Ubistvo, smrt od gladi, mo�da i
kanibalizam su se preplitali u pričama i naslućivanjima dugi niz godina.
Hud se uliva u Arktički okean, �to na neki nama magičan način predstavlja
simbolički značaj "kraja sveta". Osim toga, ona se nalazi na migracionoj
putanji velikog krda karibua, koji se početkom jula svake godine vraćaju
iz Aljaske prema pa�njacima severne Alberte i Nunavuta.
Kojom mar�utom ćete ići?
Letimo komercijalnim avionom do Yellowknife-a. Odatle smo iznajmili čarter
hidro-avion koji će nas zajedno sa kanuima i opremom spustiti na jezero
Tahikafaluk. Sledi 15-to dnevno spu�tanje ka okeanu u du�ini od oko 300
km.
Ceo put je pomalo riskantan i neizvestan. �ta je to �to je predvidljivo?
Najveći "neprijatelj" nam je vetar. Često se de�ava da vetar neprestano,
duva po 2-3 dana orkanskom jačinom, kada naravno nema mrdanja iz �atora.
Ako
nema vetra, onda su tu komarci i mu�ice, u neograničenim količinama. One
su glavni razlog, pored skupog čarter leta, �to vi�e ljudi ne posećuje ove
lepe predele. Ljudi koji su iskusili na sopstvenoj ko�i ka�u ovako: "Kada
ide� u WC, ne vredi da se naprska� sprejom kada skine� pantalone�to mora�
da uradi� u �atoru pre nego �to izađe�... inače je posle kasno."
Jedna od najvećih opasnosti ovakvog puta je prevrtanje kanua, jer je voda
ledena i kada je napolju +20C. Hipotermija nastupa posle 2 minuta boravka
u takvoj vodi, posle čega se �anse za o�ivljavanje eksponencijalno
smanjuju. Iz toga razloga se nikada nećemo spustati niz opasne brzake gde
je �ansa za prevrtanje velika. Kad je prva hitna pomoć udaljena 1000 km
ili tri dana jahanja, isplati se biti pa�ljiv !
Ishrana i pakovanje su specifični...
Pakovanje je velika ve�tina. Za vreme puta moraćemo pe�ice da obiđemo
dvadesetak ozbiljnih brzaka i vodopada, �to iznosi oko 12km. To znači da
ćemo morati da stavimo ranac i kanu na leđa, pa put pod noge. Zato je
hrana koju nosimo većinom dehidrirana, zbog svoje izizetne lakoće, a i
zbog načina spremanja. Međutim, bez nekih sitnica se ne mo�e - beli luk,
slanina, malo suvog vrata uvek dobro dođe! Domaća rakija takođe!
Pecanje je fenomenalno na svim severnim rekama, iz prostog razloga �to
nema pecaro�a. Zbog toga su ribe ogromne ( naročito pastrmka i poneki
arktički char).
Za ovakav put neophodne su i fizičke pripreme.
Dobra fizička kondicija je neophodna za napore koje ovakav put donosi. Za
razliku od na�ih uobičajenih vikend izleta gde se lepo umorimo u petak i
subotu, pa u nedelju legnemo u svoj krevet - ovde toga nema. Umor se
malo-pomalo akumulira svaki dan, jer veslamo po 6-8 sati.
Organizam, nenavikao na večiti dan, često ne mo�e da se navikne na novi
re�im "rada". Sunce u julu nikada ne zalazi, tako da se u 2 posle ponoći
lepo sve vidi.
Kondicione pripreme nam je osmislio Zlatko �arčević �arac koga mo�da
poznajete preko sportske �kole "Junak". Sada je na nama da se pridr�avamo
tog re�ima, a �arac će povremeno kontrolisati svačiji progres. Psihička
kondicija je mo�da jo� va�nija. Kako će svako od nas uspeti da se
prilagodi non-stop dru�enju sa petoricom drugara, a nema ni drveta ni
kamena da se čovek malo osami. Nisu retki slučajevi da se najbolji drugari
zavade, oko bezvrednih stvari, malog neslaganja itd. Beskrajna tolerancija
je najbolja odbrana na ovakvom putu.
Da li ćete tokom putovanja imati kontakt sa civilizacijom?
Ne planiramo, mada nosimo satelitski telefon za slučaj da se suočimo sa
nečim nepredviđenim. Ali zato planiramo i pri�eljkujemo susrete sa divljim
�ivotinjama koje se retko sreću drugde: Karibu, muskoks, grizli, wolverine
i vuk.
Cela ova priča, ima i elemente mistike kao i dah nekih davnih vremena.
Kutija je zakopana...i jo� je niko nije prona�ao?!
Franklin je, pre nego �to je krenuo uzvodno uz Hud, 25-og avgusta 1821, na
obli�njem proplanku u neposrednoj blizini poslednjeg brzaka, zakopao
metalnu kutiju sa porukom. To je bila uobičajena praksa arktičkih
istra�ivača toga vremena, kada su pisma putovala iz Engleske do Fort
Enterprise-a i po dve godine.
Mnogi Franklinovi lokaliteti su pronađeni a relikti se čuvaju u Muzeju
Prince of Wales u Yellowknife-u. Međutim, nijedan belac. nikada nije
ozbiljno poku�ao da pronađe tu kutiju sa porukom. Mi ćemo to probati da
uradimo, uz pomoć metalnog detektora, upoređujući Franklinove sa modernim
mapama.
Kakvi su to ljudi... koji su to razlozi... i kakve pobude da bi se
krenulo du� reke Hud, tamo negde na dalekom severu?
Siguran sam da svako od nas ima neki svoj razlog zbog koga se odlučio na
ovakav put. Mislim da su oni različiti kod svakog od nas, ali nas "guraju"
u istom smeru - na Sever!
U
mom slučaju, ovakav put u meni inspiri�e nekoliko srodnih pobuda. Na na�oj
planeti ne postoji mesto koje je vi�e divlje i netaknuto nego �to je
predeo kuda prolazi reka Hud. Na�alost, takvih predela je sve manje i zbog
toga osećam veliku �elju da ih vidim dok jo� postoje. Bojim se, da na�a
deca, neće imati tu priliku za dvadesetak godina. Osim toga, oduvek sam
bio beskrajno fasciniran pričama o ranim istra�ivačima, pogotovo polarnih
krajeva. Potraga za severo-zapadnim vodenim prolazom do Kine je moja
omiljena tema. Ovaj put daje mi �ansu da svojim čulima omiri�em i dotaknem
obale, na kojim su se mnoge priče tragično zavr�ile.
Ove predivne zrele godine koje pro�ivljavam ovde sa vama, divnim ljudima,
biće mi jo� lep�e kad se odande vratim.
Da li je sve ovo potreba za dizanjem adrelina...ili postoji i ne�to
drugo?
Svakako postoji jedna blago nagove�tena crta, osećaj potrebe za podvigom.
Da se razumemo, ovakav put zahteva određenu spremnost i po�rtvovanost,
kako nas tako i na�ih porodica. Ovom rekom se, mo�da godi�nje, spusti 20
ljudi, ba� zato �to je daleka i nepristupačna.
Za�to ba� vi? Kako ste se uop�te �susreli�?
Tri kanua je najbezbednija konfiguracija. Ako se jednom kanu ne�to desi,
po jedan čovek iz njega, mo�e da pređe u druga dva. Čarter let ne mo�e da
u jednom "cugu" preveze vi�e od 6 ljudi, 3 kanua i svu opremu.
Kako smo se na�li je priča za sebe, koja bi napunila stranice celog
izdanja "Novina Toronto"! Znamo se preko skijanja ili veslanja, a va�i
čitaoci se mo�da sećaju na�eg oglasa pre tri meseca kada smo tra�ili "�estog".
Eto, uz va�u pomoć smo na�li i �estog a i sedmog!
�ta
si pomislio u tom deliću trenutka, kada si shvatio da je put izvestan i da
kreće� u jednu veliku avanturu - da san postaje java?
Sale: Najiskrenije sam već du�e vreme znao da je moj put na Sever
izvestan, kao �to se sunce svako jutro rađa na istoku. U pitanju je bio
samo sastav ekipe - da li će to biti na�i ljudi ili moji kanadski drugari
sa kojima takođe provodim puno vremena veslajući. Eto, posrećilo mi se,
imam petoricu sjajnih drugara koji su jedva čekali da ih neko pozove na
jednu avanturu!
Milo�: Kanu vozim već nekoliko godina. Odrastao sam na Dunavu.
Bavio sam se ribolovom a istovremeno i arheologijom vezanom za reku.
Za
mene je cela ova ideja, ovaj put na severu od samog početka bio jedan
veliki izazov. Kada sam se prijavio, prva misao mi je bila"�ta mi sve to
treba". Vremenom sam prebrodio krizu... tako da sad jedva čekam da krenemo.
Sve to me je nateralo da se bacim na ve�be i masu kondicionih treninga,
�to mi jako prija a �to verovatno nikada sebi ne bih omogućio da nije ovog
puta.
Ono najva�nije je da sam od porodice dobio potpunu podr�ku. Čak su mi
rekli da sam lud ako ne idem, jer mi je ovo avantura �ivota.
Moj deo priče na terenu, se sastoji u tome da u saradnji sa Zlatanom
obezbedim pristojne količine ribe za jelo i da istu spremimo. U tom smislu
smo pro�li kratak kurs su�imija (kod majstor Peđe), �to je veoma va�no.
Ako nam nestane goriva, nećemo moći da kuvamo, tako da mo�emo da napravimo
ukusan obrok i od presne ribe.
Kao arheolog od iskustva, poku�aću da svo svoje znanje i intuiciju
iskoristim za lociranje ostave, koju su za sobom zakopali prvi istra�ivači.
Radujem se susretu sa prirodom, onakvom kakvu su je videli i do�iveli
ljudi praistorije, o čemu čovek dana�njice mo�e uglavnom da sanja.
Zlaja:
Moja priča počinje na talasima reke Tise i dru�enja sa �aranima, somovima
i alasima, sa drugarima koji ostaju ba� takvi za �ivota cela, sa
tambura�ima čiji me "roj tamburica" nikako ne napu�ta do dana dana�njeg i
čini taj duhovni svetionik koji me dr�i na pravom kursu, pa po makar
kakvim bespućima ovozemaljskim lutao. Prosto neverovatno kako sve to
funkcioni�e i �tima bez ikakve pomoći visokih tehnologija i GPS-ova, pa
čak i onih najmodernijih koji jo� nisu izmi�ljeni do dana dana�njeg.
U mom kraju pričaju, da kada ti to Tisko blato, mulj i kalj ... ta Tiska
voda uđe jednom u u�i, ostaje u glavi do sudnjeg dana, ba� kao lososima
koji se na kraju svog �ivota, posle lutanja po bog zna kakvim morima i
okeanima vraćaju ba� u onu reku, rečicu ili pak potočić iz koga su se
izmigoljili kao punoglavci.
Elem, nekako se ja dokopam kanadskih papira i presretan sednem u 747 (tu
leteću tvrđavu koja nije ostavljala ni trunke sumnje da mo�e da uzleti)
trudeći se da zaboravim tu�no i neprijatno, te gospodnje 94-te, vinem se
preko Veeelike Bare put kontinenta prosperiteta i High Tech-a. Posle
godina i godina zurenja u ekran i učenja kojekakvih kompjuterskih jezika,
mre�nih protokola i security detalja ... nesebičnog �rtvovanja za bolje
sutra (?!?!), jednog dana (ba� istog kao i prethodnog ... ba� istog kao i
svih prethodnih dana u poslednjih, tričavih, desetak godina) posmatram
kroz prozor mog office-a onu gomilu metala i stakla i kompletan
svakodnevni cirkus u donjntonjn-u i razmi�ljam o filozofiji �ivota (a o
čemu bi?). "PING" stigao je email "tra�imo �estog" za put na Arktički
okean niz Hud reku. Sudbina?!? Mo�da. Hood ?!? Nemam pojma o čemu ovi
ljudi pričaju. Reka? Dovoljno. Nisam časio ni sekundu. Samo sam kliknuo
"Reply to all with History". Poruka je glasila. "Va�im mukama je do�ao
kraj. Imate �estog!". Pravi izbor!
Naravno
bilo je tu kojekakvih, kraćih i ne ba� toliko kratkih putovanja po toj
kanadskoj prirodi. 20,000 reka i jezera samo u Ontariju i nije ba� mala
stvar, prijatelju moj. Bilo je tu i �tuka i smuđeva i pastrmki i lososa
ali ... Hood River ... 250 km do Arktičkog okeana ..... preko 30 km
porta�a ... 3 nedelje .... pa kojoti .... kaktusi .... oluje, pa nema vode
.... ni struje ... razjareni muskoksi ... nepregledna stada cariboo-a ...
pobesneli grizliji.
UUUUHUUUUU IDEMO !!!
Ubeđen sam da se ni stari dobri Frenklin ne bi izgubio (i svaki trag mu se
zameo) da ga je pratio Joca cigan i njegovi tambura�i sa "Sagradiću �ajku".
Pa i 747 je uzleteo i ne samo uzleteo ... i sleteo je ... i to vi�e puta.
A �to onda ne bi i mi?!?
Kako su to primile va�e lep�e polovine? Za�to u ekipi nema �ena?
Sale: Zna� kako se ka�e - iza svakog velikog čoveka stoji jo� veća
�ena. Nemam sumnje da je to velika istina. Dodu�e, nisam siguran da li
obrnuta postulacija takođe va�i?
U mom slučaju stvari su se odvijale dosta prirodno i logično. Tanja je moj
najbolji kanu partner i mi provedemo bar 30 dana godi�nje veslajući
zajedno. Najveći razlog �to Tanja ne ide sa nama, je na� strah da ostavimo
decu nezbrinutu, za slučaj da se nama ne�to desi.
Milo�: Grupa je otvorena i za �enske članove, ali samo u pripremnom
periodu. Kada steknemo vi�e iskustava, mo�emo i da se pro�irimo.
S druge strane, na�e �ene su, uglavnom, najpametnije na svetu, �to
prevazilazi zahteve ekipe - nama su potrebni samo pametni, ni manje, ni
vi�e.
Zlaja: �ene su uvek bile "bad luck" na brodovima, u ratovima i
�ivotu uop�te. Ali ovakvim putnicima namernicima, sa ovolikom količinom
pozitivne energije i verom u pobedu ne mogu ni�ta. Izazivamo ih da
testiraju svoj "bad luck". Primamo ih u tim, posebno ako su lepe i vesele.
Sale (dodaje): Pomenuo sam moju Tanju kao redak primerak na�e,
srpske �ene, koja se "primila" na veslanje i u�iva u njemu. Velika je
�teta ako ne mo�e� sa bračnim drugom da podeli� tu sreću odlaska u prirodu!
Nikakvi drugari ti to neće nadomestiti!
Tako je mu�ki sastav na�e ekipe, vi�e posledica toga �to na�e �ene, bar
one koje ja poznajem, jo� uvek nisu otkrile lepote kanadske prirode u
tolikoj meri da se odluče za jednu ovakvu avanturu. Ne sumnjam da je samo
pitanje vremena kada će se to desiti. Biće mi drago ako ovaj članak
poslu�i kao inspiracija, nekoj čitateljki lep�eg pola i prikrivenog
avanturističkog duha.
Okrenut si prirodi i uspeo si da nađe� formulu, po kojoj uspeva� da �ivi�
u ovom haosu od �ivota a istovremeno ima� vremena za sebe i svoju porodicu.
Kako ti je to po�lo za rukom?
Kao najva�nije, mora� imati mir u kući i mir u du�i. Ja imam sreću da već
godinama radim od kuće, tako da dosta vremena providim sa Tanjom i decom.
Nalazim da se u prirodi stvari dosta pojednostavljuju i istovremeno nekako
jasnije. Sav onaj oblak komplikovanosti na�eg �ivota u gradu, nekako biva
oduvan čim prođem Barrie na putu za Killarney ili već negde gore. Hrana,
voda, sunce - imaju drugačiji kvalitet kad ti je �umski svod, jedini krov
nad glavom! Ovde u gradu, često uhvatim sebe, kako ne pogledam u nebo
danima. A to je najva�nija stvar od koje toliko toga zavisi kad si u
prirodi! Ka�u da ti dom nije tamo gde �ivi�, nego tamo gde pripada�. Tako
se ja osećam u �umi, pored reke. Smiren i spokojan, kao kod kuće.
�ivimo u jednom isključivo materijalnom svetu - objasni mi koji je način,
po tvom mi�ljenju - da ga prevaziđemo i da sledimo, one duboko potisnute,
ljudske instinkte?
Rade:
... sjever Kanade, Nunavut, arktički okean i sve ono �to ide u na�im
domi�ljanjima sa ovim riječima.
Preplivali smo Atlantik prije destak godina, prionuli na izgradnju
kapitalizma i... uspje�no postali relativno dobre poreske plati�e...
Potajni san svih koji nisu plivali. I na� se prvobitni san ostvario.
Ubrzo smo shvatili da to nije bio san nego java, dobra, bezlična i
iscrpljujuća.
I plivali smo u toj javi i dan danas plivamo u njoj osvrćući se sve če�će
i kraće unazad, idealizujući ono preatlantsko doba... i kupujemo ajvare,
pite, ćevape, slu�amo Bajagu... raspravljamo beskrajno o raspadu jedne
zemlje koja i nije ba� morala da se raspadne.
Ali...
Pristali smo da budemo dobri poreske plati�e.
Predivan, začarani "krug dvojke" u kome se vrtimo već desetak godina ovdje
u Torontu, donio nam je ugodan �ivot, kuće, poslove i nelagodan osjećaj da
ne�to nije pro�timovalo.
Smjestili smo se, ugnijezdili u ovoj prelijepoj zemlji i - zaustavili se u
Torontu, uglavnom.
Neki od nas su rije�ili da zaplivaju dalje. I malo po malo, jezera, rijeke
oko Toronta, pa malo dalje i tako dalje...do Arktika.
Začarani krug svakodnevice u kojem se vrtimo počeo je da donosi umor,
dosadu i nezadovoljstvo. Čula, razdra�ena do maksimuma i um napregnut do
pucanja su tra�ili smirenja. Svaki izlazak na vodu kanuom je značio mir i
povratak snage umne, �ivotne. Počelo je da nam biva lijepo. Počeli smo da
tra�imo dru�tvo i ono se na�lo, jednostavno, brzo. Sale, du�a i ovog
projekta, nas je lako i jednostavno okupljao.
Začarani krug svakodnevice, rad u kjubiklu i beskrajne vo�nje zakrčenim
putevima su zamijenjeni beskrajnim plavim svodom iznad i bekrajnim zelenim
pojasom okolo dok si na vodi i napre�e� sve svoje snage da okrene� kanu u
�eljenom pravcu, uprkos matici moćne Petavave i udarcima vjetra pravo u
lice. Ti sam sa elementima koji �ivot znače - vazduh, voda, zemlja, vatra.
I počinje� drukčije da mjeri� i vrijeme i prostor i �ivot i drukčije da
gleda� na sebe i svoje i neka davna, praiskonska znanja, slutnje počinju
polako da izlaze na vidjelo.
Zvijezde
počinju da imaju drukčije značenje i postaju ti sestre tamo negde u
Kilarniju dok uz vatru sa svojim drugarima tra�i� odsjaj svoje na jezeru.
Priče o�ivljavaju i postaju dio miljea u kome se kreće�. Ti se stapa� sa
okru�enjem. I svaka riječ, svaki pokret, ima smisla i svrhu koju
prepoznajes.
Tu vidi� sebe, nekog dalekog, na poslu, u Torontu i smje�ka� se nad tim
čovom koji gazi svakodnevicom prilično u�togljenom i praznjikavom.
Morgid�-garbid� �ivot. Kako omogućiti tom čovi da stane, zamisli se nad
sopstvenim �ivotom, pogleda u nebo i počne da broji zvijezde... zbog sebe,
zbog svoje djece, zbog svojih prijatelja?
Te�ko!
A tako jednostavno.
To na�e "osvajanje" kanadskih beskrajnih prelijepih predjela je bio
odgovor.
Postali smo osjetljiviji, bolji, vi�i.
Ali smo i razumjeli da - nema kraja. "Beskrajno plavi krug i u njemu
zvezda', kako reče pjesnik.
I nema kraja... Ljepota je u procesu. Shvatamo da smo ljep�i, vi�i,
osjetljiviji samo ako istrajemo prema toj zvijezdi i uplovimo u "beskrajno
plavi krug".
I eto nas sada na Hood River-u.
Da speremo sve naslage civilizacije i da se sretnemo sa sobom.
Da vidim ko sam to JA.
Beskraj!
* * * * * * *
Verujem, da će mnogi od vas pomisliti: �ta im ovo treba? Zar pored svega
ovoga �to se zove �ivot moraju jo� da se igraju sa njim?
Mo�da trebamo da se zapitamo, posle ovakve jedne priče, a ima ih sigurno
jo� nekoliko, ko je ovde lud?
Ovo su neki sasvim obični ljudi, koji �ive u istoj realnosti kao i vi.
Međutim, oni su uspeli, svako u svom domenu, da se trgnu, da se �probude�
sa čvrstom re�eno�ću da i na ovom kontinentu ostave trag. Oni su ljudi
prirode , �to im omogućava da budu �stanovnici sveta� ne zaboravljajući ni
u jednom trenutku odakle potiču.
Oni su srednjih godina i za razliku od mnogih, ne osvrću se setno za
pro�lo�ću kao nečemu �to se desilo i neće se ponoviti, kao nečemu �to je
jedino bilo lepo a eto sada ga nema.
Odlučili
su, hrabro, da u tim nekim pustim zvezdanim noćima pored logorske vatre
imaju neke svoje priče koje su sada�njost, neke snove koji će uporno�ću i
verom postati stvarnost.
Kreću 7 jula 2006 na dvonedeljnu avanturu, u neizvesnost. Pripremaju se
uveliko. Svi datumi su utvrđeni. Karte stoje u nekoj fioci sa
nestrpljenjem čekajući da budu upotrebljene.
Potrebna im je pomoć. Oni je ne tra�e - oni samo �ele da dobiju va�u
podr�ku. Ceo put iziskuje velike tro�kove, kako za opremu koju treba
obezbediti tako i za transport. Od velike pomoći bi im bilo da ih
sponzori�ete i time podr�ite u ovom velikom projektu koji su zamislili.
Jedna od solucija je majca� koju mo�ete kupiti (a koja je veoma lepa) .
Samim tim postajete deo ove �male� dru�ine.
Svi vi ostali �prirodnjaci� odvojite samo jedan trenutak i ubacite se u
njihov �film�. Moramo ne�to preduzeti da i ovih stvari bude sve vi�e jer
samo tako ćemo dati kvalitet na�em �ivotu. Zar moramo samo da se okupljamo
i budemo solidarni kada je tuga oko nas. Napravite pomak u va�em �ivotu i
podr�ite ljude sa du�om i srcem junačkim. Nije bitno koliko ćete dati, jer
oni na ovaj put kreću sa va�om ili bez va�e pomoći.
Lično smatram da im je vi�e potrebna va�a vera, vera da nisu na pogre�nom
putu i potvrda da treba biti istrajan u savladavanju �civilizovanog� sveta.
Da li se prepoznajete kada se pogledate u ogledalo? Ili je pred vama neki
strani lik?
Ukoliko �elite da ih kontaktirate telefon je 416 433 8413
Ivana Đorđević |