|
Podi�em glavu...pogledom tra�im NjU, onu koja me je okura�ila da
i moj san postane stvarnost...prepoznajem padobran tamo negde visoko ...kad
bi mogla samo da joj viknem, da joj ka�em da sam srećna...hiljadu
leptirića u stomaku, osećam se totalno omamljeno. Ne čuje me ...i ona je
u nekom svom filmu.
Od tada je pro�lo nekoliko godina. Ona je nastavila da leti. Ima neki
svoj nebeski svet, svet gde vladaju sasvim druga pravila...to je "mesto"
gde jedino mo�ete ČUTI ti�inu... a sve to negde visoko, visoko na nebu.
Razgovaram sa Draganom Jevtović.
Kako je sve počelo? Kako si se osećala kad si prvi put letela tim
beskrajnim nebom?
Oktobra 1998. imala sam jako te�ak sudar i čudom sam pre�ivela. Dotle
sam bila "večna, nedodirljiva". Tada sam se uverila da to i nije ba�
tako. Spoznala sam da se sve mo�e okrenuti u jednom dahu. To je bio
presudni momenat kada sam odlučila da ispunim svoj dugogodi�nji san da
skočim makar jednom iz padobrana i da osetim to o čemu su mi pričali.
Kako
je to zaista počelo, zna� i sama. Bila si tamo! Čak si ti prva i
iskočila iz te zarđale Cesne 206 koja je na sebi imala vi�e duct-tape-a
nego metala.
Skakanju je prethodila teoretska obuka, koja je trajala 4 sata, gde su
nas kačili u padobransku opremu koja je bila obe�ena na plafonu (kako bi
nam simulirali trenutak skoka iz padobrana). Seća� se kako smo bile
očajne kada su nam posle obuke saop�tili da ne mo�emo skakati ba� taj
dan zbog lo�eg stanja piste (čitaj "njive") sa koje je poletao avion.
Bio je kraj maja kada smo uzele obuku, i silne količine ki�e učini�e da
je bilo previ�e blata, te je uzletanje bilo nemoguće.
Prolazili su dani i nedelje, pozivi drop-zonu radi informisanja o stanju
piste, uklapanje na�eg slobodnog dana sa porodičnim obavezama i napokon
- "we are up and flying" odgovor nas dovodi do Baldwin-a, tog sunčanog
dana, jasnog plavog neba. Bile smo zbunjene, pomalo očarane
jednostavno�ću kojom nam prilaze zaposleni i spremaju za uzletanje.
Sećam
se da sam sva "hrabra" u�la prva u avion, sa samo jednim sedi�tem za
pilota, koji prima 6 ljudi. Jasno vrata na takvom avionu i nisu potrebna
(bilo je toplo), �to se tokom zime pokazalo kao ne�to �to bi nam
skratilo muke. Avion je bio spor i bučan.
Ti si poslednja u�la, �to je značilo da sedi� kraj otvora gde bi inače
bila vrata. Instruktor je poku�avao da bude duhovit i da nam ka�e kako
tamo u Torontu ima jedan psihijatar koji nas čeka ukoliko ne osećamo
strah. Dostigli smo visinu od 3500 fita i znala sam da je to na�a "stanica".
Instruktor te je okrenuo, proverio iglu za otvaranje padobrana, izvadio
pilot shute i rekao ti da se spremi�. Nervozan pogled, osmeh i "ready -
set - go".....
Gledala sam kako iskače� i nestaje�. Čula sam da si ti o.k.i uz duboki
uzdah poku�ah se fokusirati da sve izvedem ba� kako smo ve�bale skačući
na madrac iz drvene makete. Međutim kad sedne� na ivicu i prebaci� noge
napolje, nekako sve nestane...
Tada
sam se osetila sigurna i mirna. Unutarnji glas mi je govorio da će sve
biti u redu, pa toliki ljudi to rade i opet je u redu... i bilo je.
Desila se ti�ina. Ja se toga najbolje sećam... posle jakog vetra/promaje,
posle silne buke od motora aviona koji je stenjao pri uzletanju - sećam
se ti�ine, spokoja, mira i SREĆE! Kako sam sletela, vikala sam da idem
odmah opet gore, ali avaj... treba čekati red, te re�ih da to odradim
već naredni četvrtak, prvi radni dan za drop zone posle vikenda.
Ja taj prvi skok nisam uradila sa namerom da se posvetim sportu. Ja sam
to vi�e do�ivela kao ne�to �to ću uraditi jednom i nikad vi�e. Ali
rodila se ljubav...
Pretpostavljam da nije bilo lako odlučiti se - stati ili nastaviti?
To se desilo spontano. Ni�ta od toga nisam planirala, ali je nekako bilo
neminovno. Nebo mi je postalo strast, gledati zalazak sunca odozgo,
skočiti u dugu oslikanu na oblacima i proći kroz njih u slobodnom padu,
manevrisati padobran između njihovih manjih, paperjastih rođaka, vi�e je
ličilo na ples ili vođenje ljubavi nego na ekstremni sport. Ja bih na
drop zone odlazila zami�ljena, a vraćala se mirna, nasmejana i sretna.
Nemoj misliti da sam bila rođeni padobranac, uzelo je mnogo rada i
strpljenja da dođem do ovoga gde sam danas.
Strast ne bi bila strast ako bi stala na pola. Sem regularnog
skakanja ti si krenula sve ozbiljnije da trenira�?
Kako je mesto gde smo prvo skočile bilo zaista samo komercijalno i
fokusirano na profit, nemajući adekvatne trenere, ja sam oti�la u DeLand,
na Floridi, u Skydive University na kurs za A licencu i trening "body
flight"-a u SkyVenture tunelu. To je vertikalni tunel u kojem, 4 veoma
jake turbine instalirane na vrhu, stvaraju potisak vazduha koji te di�e
i tako simulira slobodni pad. Tu mo�e stati ceo tim od 4 člana, a sada
prave i �ire. Izvrsno je sredstvo za učenje i usavr�avanje ve�tine, jer
je stres od otvaranja padobrana i sletanja isključen.
Jasno
da nisam mogla otići na Floridu a ostaviti decu kući, te sam bila dosta
neobičan student. Sredovečna mama sa dvoje dece (13 i 9 godina tada)
koja očajnički �eli naučiti da leti bezbedno, i koja između skokova,
gledanja videa sa kritikama i pohvalama, te priprema za naredni skok,
trči od jednog deteta do drugog sa voćkom koja treba da se pojede,
diveći se novom skoku na skejt-bordu sina Luke ili tabletom protiv
alergijske reakcije ćerke Ma�e na neku novu biljku - nije ba�
svakodnevni prizor za lokalne skakače.
Tu kupujem opremu, moj Luka mi dizajnira odelo i bira boje, a u pauzama,
ekstra vremenu koje imam i deca lete u tunelu. Na moje iznenađenje,
njima je to i�lo mnogo lak�e nego meni.
Nakon toga idu dodatni kursevi, B licenca, kurs za velike formacije,
njing suit obuka (odelo sa krilima) koje dozvoljava da prelazim mnogo
veće razdaljine, većom horinzontalnom brzinom sa mnogo manjom brzinom
slobodnog pada, i neminovno sve te ve�tine privlače pa�nju biv�eg
vi�estrukog dr�avnog �ampiona, Rocky Nash-a, koji predla�e prvi �enski
4-way tim.
Tako je u jesen 2006 nastao tim Gravity Girls, koji je 2007, nakon mnogo
treninga i priprema u tunelu, zauzeo drugo mesto na dr�avnom prvenstvu.
Zlato sam osvojila sa timom "All the Boys i Slept With Last Night" u
10-way star. Na trećem skoku obaramo trenutni dr�avni rekord, te tako
postajem deo dva zvanična kanadska rekorda: najbr�a formacija i najveća
�enska formacija, koji smo osvojile samo par dana pre Nationals.
Činjenica je da je padobranstvo neizmerno uzbudljivo, gde ti
adrenalin skače ko lud...sigurno si imala "interesantnih" dogovdo�tina.
Od 640 skokova koje imam u log knjizi, bilo je tu skokova koji se
posebno pamte bilo po dobru ili zlu. Sudar sa drugim padobranom na samom
sletanju obično zavr�ava jako tragično, a eto ja sam jo� tu. Sletanje na
drvo tj. kroz drvo u sneg do struka, dok sam padobranom zakačena za
ostatke nekada�nje kro�nje, bilo je sme�no; sletanje na parking Njal
Mart-a, u DeLand-u nakon prvog skoka sa njing suit, zbog apsolutno
nikakvog vizuelnog kontakta sa zemljom u trenutku izlaska, zahtevalo je
mnogo ve�tine, jer se sve to de�avalo pred gomilom zbunjenih stanovnika.
U takvom trenutku najva�nije je sleteti sa "dostojanstvom".
Jedan
od najdra�ih skokova mi je skok sa srpskom zastavom, koji sam uradila sa
mojim dragim prijateljem Dejanom Milić, pred njegovo preseljenje sa
porodicom u Nemačku.
Bio je tu i skok na Floridi koji je moj sin, sa zemlje snimao kamerom i
uzbuđenim glasom deteta komentarisao mamin padobran koji se vrti, dok
sam se ja borila za go �ivot, povređena, imajući na umu samo jedno: ne
smem da poginem pred decom!
Pomisao na skok iz helikoptera, dok sam gledala ćerku koja me pogledom
ispraća, sedeći pored pilota, mi uvek izmami osmeh.
Pretpostavljam i da ljudi koje sreće� imaju neku posebnu harizmu.
Da,
mnogo interesantnih faca sam upoznala kroz ovaj sport... iz celog sveta,
od doktora nauka do učitelja, od naftnih magnata do studenata. Obogatili
su mi �ivot, jednim iskustvom koje se danas te�ko susreće. U njih imam
apsolutno poverenje, jer kada nekoga od njih zamolim da mi proveri iglu
(koja otvara padobran) pre izlaska iz aviona, ja mu na neki način
poveravam svoj �ivot.
Upoznala sam i učila od svetskih �ampiona, ljudi sa 20,000 skokova, koji
ne samo da su me naučili da letim, već su mi pru�ili ve�tinu smirivanja
misli, pronala�enja mira pod velikim stresom (dr�avno takmičenje ili
obaranje rekorda), vizualizacije, fokus, i sve to uz po�tovanje, bez
imalo nadmenosti, ponizni i skromni, iako su oni u padobranstvu, ono �to
je Magic Johnson u ko�arci.
Padobranstvo je opasan sport - kako je okolina reagovala na sve to
�to si ti radila?
Da,
ponekad jeste, kao i svaki drugi sport. Padobranstvo mo�e biti opasno,
ali zato postoji izuzetno mnogo tehnolo�kih dostignuća koja mogu da
spreče najgore, od audio altimetara, mehanizma za automatsko otvaranje
rezervnog padobrana, u slučaju da je skakač bez svesti ili onesposobljen
da otvori sam, kvalitetna obuka, vojnička disciplina, dobro planiranje.
Mi u �ali ka�emo - kad si jednom kročio na avion sa namerom da iskoči�,
ti si "mrtav" sve dok se ne spasi�. Ba� pro�log proleća u mesec dana sam
izgubila dva prijatelja iz tima "All the Boys..." Miu i Ahmeda i to
sigurno boli, ali zar nismo izlo�eni riziku kad sedamo za volan svaki
dan.
Često vodim ćerku sa mnom, jer se tamo uvek sjajno provede, penjući se
po drveću ili zidu koji je pripremljen za trening, vozeći se avionom (po
zemlji), odlaskom do pla�e, ponekad poma�ući oko opreme, sa vr�njakinjom
koja je ćerka vlasnika drop zone-a. To je i na�e kvalitetno vreme u
prirodi, bez kompjutera, televizora i video igara. Moj skok kratko traje,
a većinu ostalog vremena smo zajedno...
Jednom sam, na početku pitala moju decu da li je njihova �elja da
prestanem da skačem. Jedino zbog njih bih se odrekla padobranstva. Oni
su, bez razmi�ljanja, odgovorili da to nikako ne bi hteli, znajući
koliko me to usrećuje, i svako njihovo "Lepo skači!" kad odlazim na drop
zone, me čuva i daje krila.
Ne mo�emo proći kroz �ivot tiho, na vrhovima prstiju, pognute glave,
upla�eno čekajući kraj. Ja znam da ja tako ne mogu da �ivim...
Za kraj, otkriću ti jednu tajnu koju mi je moj sport otkrio. Ja znam
za�to ptice pevaju...
Jer ne moraju da pakuju!
=====================
Verovatno vam se posle ove priče, pomalo čini sve čudno. Te�ko je
razumete tu strast prema skaknju i letenju... i to sve u srednjovečnim
godinama...sa decom koja rastu.
Razumem vas potpuno...suludo je i mo�da i neshvatljivo... ali kada bi
ste, samo jednom, leteli tim beskrajnim nebom...sve bi vam bilo mnogo
jasnije i prihvatljivije.
Na mom zidu stoji samo jedna diploma - �First Jump Certificate�. Kad god
mi je te�ko, pogledam u nju i odlebdim u spokoj, koji mi daje snagu za
svakodnevnu �ivotnu borbu...i zato se divim ovoj �eni na hrabrosti i
iskri �ivota koja se u njoj nije ugasila.
Ivana Đorđević |