Divlja obala jezera Superior

Jezero Superior, najveće među Velikim jezerima, često nazivaju kopnenim morem. To je najveće slatkovodno jezero u svetu po površini, a treće po zapremini vode. Ipak, uprkos ovim impozantnim merama, najveća veličina jezera je njegova divlja, ponekad surova, ali uvek prelepa obala.

Skoro dvadeset godina je prošlo od kako smo moja supruga Nena i ja po prvi put dosegli obale jezera. Idući na sever od Su Sen Mari-ja došli smo do zaliva Pankejk. U kampu provincijskog parka sa tim nazivom smo probali palačinke onako kako su ih spremali trgovci krznom i veslači, koji su stižući kanuima iz Montreala imali tek toliko zaliha brašna da naprave palačinke.

Put dalje nas je doveo do Lejk Superior provincijskog parka, koji nas je oduševio stenovitom obalom, brojnim uvalama i vodom prozirne tirkizne boje. U parku je i čuvena Agava stena na kojoj se nalaze piktografi koje su oslikali Odžibvej, starosedeoci ovih prostora. Jedan od najupečatljivijih radova je pojava Mišupešu-a, duha velikog pantera koji obitava na dnu jezera i donosi talase i iznenadne turbulencije vode. Stari ljudi ovoga naroda kažu da piktografi postoje oduvek. Agava stena je imala duboko značenje za Odžibvej, koji su ovde dolazili da bi obavili obred spiritualnog čiščenja i potrage za vizijom. Stena se nalazi na samoj obali, dižući se okomito, osvetljena jakim sunčanim svetlom stoji u velikoj suprotnosti sa tamnim prilazom, uklještenim između ogromnih monolitnih blokova koji su se meni činili kao utvrde razrušenog grada. 

Kada se od Lejk Superior provincijskog parka putem nastavi na sever dolazi se do grada Vava čije ime je izvedeno iz Odžibvej naziva za divlju gusku. Iza Vave je ogromna, nepristupačna divljina koja se prostire skoro dvesta kilometara duž obale jezera i ulazi duboko u zaleđe. To je površinski najveća divljina na obalama Velikih jezera. Veći deo te oblasti pripada Pakaso nacionalnom parku.

Prošlo je skoro dvadeset godina, i evo, nastavljam put prema Pakaso. U međuvremenu je, u meni, Pakaso izrastao u mesto mitskih razmera. Videti njegovu obalu, doživeti tu divlju lepotu, to je postalo opsesija. Nema mnogo načina da se to postigne. Planinarska staza ide samo do polovine parka i dobrim delom se udaljava od obale. Druga opcija je ići kajakom i veslati skoro dvesta kilometara od ušća reke Mičipikoten u blizini Vave do uvale Hati koja se nalazi na samom severoistočnom uglu jezera Superior.

Nena ovaj put nije pošla sa mnom. Nije baš sigurna da se mogu umiriti duhovi Superior-a i obuzdati srdžba koja donosi vetrove, velike talase i kišu. Gičigami, kako Odžibvej nazivaju jezero, je poznato po nepredvidljivom karakteru. Umesto Nene, tu je grupa iskusnih kajakaša i dva vodiča iz Načurali Superior Advenčers (NSA).

Nalazimo se u NSA kampu koji se nalazi na poluostrvu na ušću reke Mičipikoten u Superior. Na samom vrhu poluostrva je gostinska kuća, posađena na crnim stenama, neposdredno iznad vode. Iz nje se pruža pogled bez kraja. Atmosfera je opuštena i prisna. Na recepciji nema nikog. Tumaram okolo i nalazim jednu devojku koja mi predusetljivo pomaže sa formalnostima, kojih baš i nema, i pokazuje put do sobe. Lepa devojka, sa lepim osmehom i dugim nogama koje kratak šorc još više ističe. Sretali smo se okolo još nekoliko puta. Tu je već treću godinu sa NSA, a za nekoliko dana će voditi kajakašku grupu po prvi put. Zaželeli smo sreću jedno drugom.

Usput se srećem sa Brajken-om, vodičem. Mlad čovek, duge, razbarušene kose i širokog osmeha. Upoznaje me sa Tobin, ona je drugi vodič u našoj ekipi. U dva popodne se ekipa skuplja na plaži radi upoznavanja i provere veštine veslanja i spasavanja.

Brajken je strastveni kajakaš na belim vodama, rođen u Torontu, sada živi u Tander Beju. Tobin je iz Viarton-a, gradića poznatog po Viliju, mrmotu koji predskazuje dolazak proleća. Ona je učiteljica koja na raspustu postaje avanturista. Bračni par Ivon i Džered, Ivon prva dobija reč, posle čega Džered nema šta da doda jer Ivon uvek sve dobro pokrije. Ipak, Džered nalazi ugao da to zaokrži na lep način. Iz Toronta su. Ja sam takođe iz velikog grada Toronta. Kažem da moj kajakaški partner, moja supruga, nije tu, ali da ćemo ploviti u istom kajaku. Fred je iz Alistona, izgleda mi deset godina stariji od mene, posle će se ispostaviti da je dva meseca mlađi. Džeki je iz Peneteng-a, sitna zena, izgleda mi nejako, ali nekako ne pravim pitanje zašto je ovde. Čime se profesionalno bavimo, to nije bitno, ovde smo da se bavimo kajakom, da vidimo Pakaso i dočekamo šta jezero Superior baci na nas. Odveslali smo uzvodno rekom do vodopada, a onda se vraćamo prema ušću. Tu na ušću je bio pravi ispit.

Reka gura prema jezeru, a vetar kovitla i gura talase prema reci. Sa bočne strane su stene od kojih se odbijaju talasi, a sa druge sprud koji ih skreće i nabacuje u grotlo. Vri. Dočekuješ talase od napred, oni odstraga te nose, a bočni udaraju bez ikakvog reda i najave. Veslao sam u raznim uslovima, ali ovo nisam video. Uspevamo svi da izađemo iz ovog lonca i da izađemo na mirniju stranu. Sada bi se trebalo vratiti. 

"Ovo je zabavno!”, Džered dovikuje. Meni se u tom trenutku tako ne čini. 

"Valjda će biti i neki miran dan, od deset...", pomislim. Shvatam da su oko mene vrlo iskusni kajakaši.

Od ušća reke Mičipikoten do Hati uvale ima 185 kilometara

Sutradan krećemo. Tobin deli svima malo duvana. Odžibvej kažu da je dobro utruniti malo duvana u vodu i to učiniti levom rukom. Time se želi prihvatanje, a pokazuje poštovanje. Dan je lep, bez vetra. Posle dvadeset kilometara i nekoliko pristajanja dolazimo da plaže Tombolo gde će nam biti prvo kamp mesto.

Tombolo je peščana prevlaka uzvišena po sredini koja spaja stenovito ostrvo sa kopnom. Izgleda prelepo. Kuhinja se uspostavlja na steni u dnu prevalake, a moj šator na ravnoj ploči ostrva. Sa druge strane izgleda kao da će se zajedno sa mnom survati u vodu. Uveravam zabrinute saborce da Nena i ja imamo veliko iskustvo u postavljanju šatora po stenovitim obalama Džordžijan zaliva. 

Brajken me pita da li sam Srbin. On ima odličnog drugara iz škole, koji je poreklom iz Beograda. Ja sam takođe. Kasnije smo se više puta vraćali na ovu temu. Pitao me je kojim sportovima sam se bavio kada sam bio mlad. Fudbal, košarka, ... 

“A da, Srbi su dobri u košarci. I vaterpolu! Bio sam u vaterpolo timu sa Srbima. Oni su neverovatni! Iskaču iz vode do pojasa bez problema!” Njemu to nikako nije polazilo za rukom, tako da je igrao čistača. 

Sledeći dan je bio kratak za veslanje, prelazimo samo osam kilometara. Popodne je ispunjeno pešačenjem do spektakularnog Denison vodopada. Prvim delom staza vodi kroz šumu. Šuma je izuzetno gusta i teška za probijanje van staze. Preovlađuje crna smreka, koja je lako prepoznatljiva zbog ćube na vrhu. Ima bukve, a i jasike. Fred dosta zna o drveću i biljkama. Objašnjava Ivon i meni da lišće jasike treperi jer ima pljosnatu dršku. U drugom delu, staza vodi ravnim stenama pored reke.

Put do vodopada

Postoje u stvari dva vodopada, s tim što je drugi na višem nivou i nevidljiv sa onog donjeg. Mnogi dođu do prvog vodopada, vide ga i vrate se i ne znajući da još veći i lepši postoji. Da bi se došlo do drugog potrebno je uspeti se vertikalnom stranom stena koristeći dva užeta postavljena na dva različita nivoa. Nagrada za ovaj trud je zaista neverovatan prizor i verovatno najlepši vodopad u celom slivu jezera.

Uživamo u vodopadu bez žurbe. Pitam Brajkena kako to izgleda u junu mesecu. Kaže, sve je ispunjeno vodom, sve ove stene, koje se vide u širokom pojasu, su deo vodopada. On se ovog proleća spuštao sa trojicom drugara kajacima niz reku. Gornji vodopad su naravno zaobilazili, a donjim su se spuštali! 

"Veoma je teško zaobići vodopad sa bilo koje strane, jer je šuma izuzetno gusta". 

Malu količinu opreme koju nose sa sobom stave u nepropusne torbe i učvrste ih spolja na prednjem i zadnjem delu kajaka, jer kajaci za brze vode nemaju unutrašnje skladište. Ne nose čak ni šatore, da bi smanjili teret.

 "Pa, šta radite kada pada kiša"? 

"Pokrijemo se ceradom". 

Divan dan zaokružujemo odličnom večerom, koja je uključivala i izvanrednu dimljenu pastrmku. Kiša i jak vetar su sačekali da završimo, a onda kreću svom silinom. Cerada ispod koje smo se sklonili biva sve manja. Šatori postavljeni relativno blizu zajedničkog skloništa, čine se daleko. Pitam se, da li moj propušta.

Prognoza za sledeći dan nije baš ohrabrujuća. Očekuje se jugozapadni vetar od najmanje petnaest čvorova. Zapadni i jugozapadni vetrovi, koji su preovlađujući na Superior-u, duvaju celom površinom jezera, podižući velike talase. Lako je pretpostaviti kakav to efekat stvara na istočnoj strani jezera. 

Kiša staje u toku noći, ali vetar ne. Gledamo talase kako žure prema plaži i kako se prelamaju belasajući se. Odluka pada da Brajken i Džered odveslaju van zaliva i da provere kako izgleda na otvorenom. Nije ih bilo neko vreme, a onda se ukazaju. Saznajemo da se Džered prevrnuo kada su krenuli nazad. Spasavanje su izveli dosta efikasno. Džered je imao nepropusno odelo koje ga je štitilo od hladnoće vode. Inače, temperatura vode u jezeru Superior je četiri stepena tokom cele godine. Površinska voda dostigne maksimalno dvanaest stepeni krajem jula. Mi se kupamo na plažama na kojima kampujemo, ali to je više iz higijenskih razloga, manje radi plivanja.

Odlučili smo da taj dan ne nastavimo put. Vetar je bio izuzetno jak. Veslanje u vetar bi predstavljalo preveliki napor za fizički slabije. Ipak, mislili smo da bi bilo dobro iskoristiti uslove za proveru sposobnosti svakog ponaosob. Džeki, koja prva izlazi na vodu, u pratnji Brajkena, se bori više voljom nego mišićima. Nekako uspeva da izađe na pučinu, a onda prilikom veslanja paralelno za talasima kreće prema stenama. Vidi se da je situacija malo nekontrolisana. Brajken spretnim manervisanjem uspeva da se ispreči ispred nje i da stavi stvari pod kontrolu. Čestitam Džeki, a ona mi kaže: "Nisi video moj izraz lica". 

Ivon nastupa i odrađuje sve bez većeg uzbuđenja. Kažem joj to, a ona mi objašnjava da je bilo jako naporno."Za ovo su potrebna široka, srpska ramena".

"Potrebno je i nešto što ti imaš", uzvraćam joj. 

Ivon je bila u pravu, veslanje u vetar meni nije bio problem. Na pučini okrećem kajak u mestu i kližem preko paralelnih talasa. Povretak u surfu je pravi doživljaj. Hvatam talase, usklađujići se sa njihovom brzinom i pokušavajući da ostanem na vrhovima, a onda samo držeći pravac veslom kao kormilom. Ekipa me dočekuje sa oduševljenjem. To popodne su svi, kao kajakaši, izrasli nekoliko centimetara. To nam je itekako bilo potrebno već sledećeg dana.

Vetar nije mnogo oslabio, ali smo ipak odlučili da krenemo. Na pučini talasi postaju sve veći i pravilniji. To su oni koji dolaze iz daljine. Povremeno izlazim ispred grupe, nošen sopstvenim ritmom i mislima, slušajući vetar, slušajući zvuk zabadanje vesla u vrh talasa i šum vode. Kajak nekad klizi preko talasa, a ponekad pada pramcem praveći pljesak. Ispred mene nema ničeg osim ogromnog horizonta. Govorili su mi kasnije da su me gubili iz vidogruga jer su talasi ponekad dosezali i dva metra. Džered je za vatrom komentarisao da je Zoran ispred sebe gledao veliki televizor. 

"Ne, ispred mene je bio san, a ja sam bio u tom snu".

Svaki dan smo dizali novi kamp na nekoj plaži, a svaka plaža je izgledala drugačije. Obala jezera je uglavnom stenovita, litice oštrih uglastih stena ili niže formacije oblih uglačanih stena. Između njih su uvale i plaže ponekad uglavnjenje u malom procepu između stena.

Plaže se ponekad rašire duž cele uvale, a ponekad su ispresecane stenovitim formacijama. Nađe se tamo najfini pesak, koji podseća na karibski, sitan šljunak, a ima i velikog okruglog kamenja. To kamenje je obično svetle boje, veoma uglačano. Na nekim plažama, to okruglo, krupno kamenje bude prevučeno nekom zelenkastom patinom. Velika je verovatnoća da će se na takvim mestima naći Pakaso Pit. To su mesta ovalnog oblika, udubljena prema centru ispod nivoa ostalog kamenja, a izdignuta po obodu. Ne zna se iz kog vremena potiču i koja im je svrha bila. Jedni veruju da su imala praktičnu svrhu, a drugi da im je namena bila spiritualna.

 - Grupa okupljena oko Pakaso Pit-a

Tih prvih dana smo prošli liticu Ajzakor. Bila je gusta magla i nazirali smo samo niže delove litice. Ajzakor je stenovita formacija dugačka sedam kilometara, bez procepa u koji bi se smestila neka gostoljubiva plaža. Imali smo sreću taj dan. Brajken nam je posle večere čitao priču ljudi koji nisu baš bili srećne ruke prolazeći Ajzakor.

Prilazimo sve bliže Pakaso parku, a istovremeno nam ostrvo Mičipikoten, stojeći sa strane, postaje sve vidljivije. Ostrvo je drugo po veličini u jezeru, izduženo, udaljeno najmanje šesnaest kilometara od obale. Na ostrvu je do skora živelo veliko krdo šumskih karibua. Pre šest godina, usled velike zime, došlo je do stvaranja ledenog mosta koji je omogućio vukovima da pređu na ostrvo. Za nepunih pet godina, karibui su doživeli skoro potpuno uništenje. Manji broj preživelih je prebačen helikopterima na ostrvo Slejt, koje se nalazi na servernoj strani jezera, u pokušaju da se spasi vrsta. 

Veslamo tog dana, ostrvo je pokriveno maglom, a samo vrhovi izbijaju i jasno se vide. Magla uzima oblik ostrva. To je jedan od onih dana na vodi, kada ništa nije jasno definisano, oblici odlaze u pozadinu, nijedna boja nije naglašena, kade se oblici i boje pretapaju iz jednog u drugo.

Uslovi narednog dana nam nisu baš naklonjeni. Ipak, pravimo zavidan napredak prepodnevnim veslanjem. Posle ručka nastavljamo dalje, ali ubrzo zastajemo. Malo sam ispred grupe i ne znam šta se dešava. Sve vreme pokušavam da održim kontrolu u veoma konfuznim talasima. Brajken je zakačio Džekin kajak konopcem da je na taj način vuče, jer ona nije sigurna da može dalje.

Predlaže se da odemo do obližnje plaže i završimo za taj dan. Meni se čini da bi trebalo da nastavimo i to kažem vodičima. Odlučujemo da ipak idemo dalje. Džeki vesla, uže za tegljenje se samo ponekad zategne. Taj dan prevaljujemo dvadesetdva kilometara u zaista teškim uslovima. Svi su srećni što smo uspeli. Došli smo do pred sam ulazak u Pakaso park koga sa te strane graniči istoimena reka.

Sve pritoke jezera imaju brojne vodopade od kojih su neki na samom jezeru, a do nekih se dolazi idući uzvodno ili pešačenjem kroz šumu. Nama najbliži vodopod na prelepoj reci Pakaso se nalazi uklješten u tesnacu između crne vulkanske i crvenkaste granitne stene. Tu i tamo se vide žile gvozdene, a moguće i bakarne rude. Spuštanje kajakom ovom rekom zahteva izuzetnu veštinu i temeljnu pripremu. Brajken još uvek traži partnera za spust.

U neposrednoj blizini ušća reke se nalazi Pakaso Depo, koji je nekad bio centar seče drveća u ovom kraju. Mali grad sagrađen na ovom mestu, oko ove aktivnosti, imao je nekoliko stotina stanovnika i sve potrebne službe, uključujući bolnicu. Od grada nije ostalo ništa. Par spomen ploča sa fotografijama podsećaju na to vreme.

- "U Depou smo proveli jedno od najsrećnijeg vremena u našim životima". 

Seča drveća je bila veoma rasprostranjena i intenzivna u nekom dobu, nekadašnja šuma je potpuno posečena, a sve što mi sada nalazimo je izraslo posle tog perioda.

Grad je bio smešten u dnu velike uvale, na širokoj zaravni koja je sada zarasla travom. Zaravan takve veličine je verovatno jedinstevena na celoj obali. Potok koji preseca plažu ispred zaravni čini da je okolni pesak veoma podvodan, skoro kao živi.

Uvala je nepravilnog oblika, veoma lepa, ukrašena sa par manjih ostrva prema otvorenom. Kamp postavljamo na jednoj od nekoliko plaža par stotina metara udaljene od nekadašnjeg grada. Tražili smo mesto koje je zaštićeno od vetra i našli ga tamo gde se nalazi nekoliko raskošnih džek borova. Ova vrsta bora je poznata po tome što otvara šišarke na velikoj toploti, time oslobađajući seme. Ponekad i vatra pomaže u tome. Mesto za kamp vatru smo našli iza borova, dobro skriveno od vetra.

Oko kamp vatre se uvek vodio živ razgovor, a vrlo često razlagao smeh. Džered je prednjačio u tome. Njegov smeh je zarazan, čini da se nasmešim čak i kad stojaći podalje ne razaznam reči. Ivon i Džered su vrlo društveni ljudi, veoma rečiti, uvek spremni za dobar razgovor. Doselili su se iz Irske iz grada Korka. Brajken i Tobin su uvek bili spremni da prihvate razgovor i da ga prošire poznavanjem stvari. Fred, karakter iz dobrih vesterna, je na vodi bio ćutljiv, a pored vatre i na stazi je imao šta da kaže. Džeki je svojom živopisnom otvorenošću dodavala poseban šarm razgovoru. Jednom prilikom nas je pitala koliko imamo dece. Redom smo pričali o deci, a onda sam ja njoj postavio isto pitanje. 

"Nemam decu, imala sam kuče, ali je i ono uginulo". 

Razgovor je uvek imao lak tok, nenametljiv, više da se podeli, nego da se istakne.

Zaplovili smo sutradan u divan dan, u verovatno najlepši deo Pakaso obale. Voda je nestvarno mirna, na širokom horizontu se ništa ne pomera. Verovatno se na sredini jezera uspostavila zona visokog pritiska koja odbija vetrove. Drugo moguće objašnjene je da Mišupešu obitava spokojno na dnu velike vode. Mi smo se, provodeći dane na otvorenom, izloženi, oslobodili strahova i negativnog naboja. Bili smo zajedno, brinuli jedni o drugima. Ne nosimo ništa što bi onespokojilo ili čak razjarilo Mišupešu-a. 

Prolazimo tačku La Kanadien, koja u lošim vremenskim uslovima može da postavi puno izazova veslačima. Prilazimo sasvim blizu ovim stenovitim zidinama, uvlačimo se u prolaze i useke. Stene su kombinacija oštrih, uglastih, crne boje i bledo crvenkastih nepravilnog oblika, ponekad sve zajedno, dajući jak umetnički izraz. Zastajem ispred nekih posebno ekspresivnih porvšina koje mi izgledaju kao freske utisnute u stenu. Tobin prilazi povučena mojim interesovanjem. Pokušavam da joj prenesom kompoziciju onoko kako je ja vidim. "Pa, to je cela priča!”

- Duhovi Superior-a su zaista bili milostivi da nam dozvole da vidimo ovu lepotu

La Kanadien je dugačak oko dva kilometra sa otvorene strane. To može da bude jako dugih dva kilometra, kada su uslovi loši. Posle najisturenije tačke se dolazi do uvale i plaže Bonami, tako nazvane jer pruža prijateljsku ruku i žastitu. Mi nastavljamo dalje idući prema ostrvu Oter.  

Veslam podalje od grupe, uživajući u osami, kada se ukazuje grupa veslača dolazeći iz suprotnog pravca. Čini se da je jedan od veslača okrenut leđima. Čudno je da neko vesla u kanuu okrenut leđima prema napred. Neko reče da je to u stvari čamac na vesla. Prilazeći shvatamo da je taj plovni objekat u stvari kombinacija čamca sa veslima i kanua! Prednji vesla kao u čamcu okrenut leđima, a zadnji upravlja kao u kanuu. Kasnije saznajem da je žena koja je sedala nazad napravila taj kanu-čamac. Brajken prilazi i počinje razgovor. Ovo traje, tako da odlučujem da priđem grupi koja je sada već izmešana. Između kanuu-čamca i drugog kanua se nalazi kajak u kome je devojka. Vođen nekom intuicijom provlačim se da bih prišao tom kajaku. Bio sam jako blizu kada se devojka okrenula na moju stranu. 

"Džini, da li si to ti!?" 

Da, to je bila Džini. Napravili smo nekoliko zaveslaja u stranu da bismo prišli i pozdravili se. Džini je bila moja instruktorka kajaka, sa kojom smo nekoliko drugara i ja proveli par vikenda na jezerima oko Madavaske družeći se na vodi, a i u vikendici zajedničkog prijatelja. Pokušavamo da se prisetimo koliko je vremena prošlo od tada. Možda deset godina? Uvek, kada napravim brišući zaveslaj, setim se kako je ona to elagantno radila.

 "Lagano, bez napora, bez šuma", podseća me. 

Džini veslajući ne ostavlja nikakav šum. Njeno veslo ulazi u vodu nečujno i izlazi bez da je i jedna kap podignuta. Svojevremeno je sama odveslala celu obalu jezera Superior i Džordžijan zaliva. Svih dve hiljade kilometara. Piše i dalje za časopise i ponekad vodi grupe, kao ovu, za NSA. 

“Kako pravo mesto da se sretnemo!”

Znam da se ovo nije desilo slučajno. Kako bi rekao jedan Odžibvej šaman, “Slučajnost ne postoji”.

U njihovoj grupi je i Dejvid, vlasnik NSA, koji je malo zaostao iza njih. Srećemo ga posle desetak minuta. Pita me kako mi se sviđa Etejn. "Ja sam jedno sa Etejn-om", odgovaram mu. Vali Etejn je kajak koji sam iznajmio kod NSA. Stvarno mi se sviđa taj kajak, u njemu sam se osećao kao kad obujem dobru cipelu. Prilično dobro drži pravac, a istovremeno je pokretvljiv, što čini da je prilično zabavan za veslanje. Posebno mi se sviđalo što ima jako dobro ubrzanje, to je u sufru pomagalo. Najvažnije, održao me je iznad vode. 

Pozdravljamo se sa Dejvidom i krećemo dalje. Dejvid se nekad bavio sečom drveća, a onda je došao na ove obale i rešio da tu ostane osnivajući NSA 1993. godine. Njihov kamp i Rok Ajland Lodž su na idealnom mestu i nude razne programe, uključujući ekspedicije, ali i one manje zahtevne. Mnogi dolaze tu da bi se bavili jogom ili samo proveli vreme obilazeći obližnje vodopade i plaže. Po rečima Brajkena, Dejvid je izvaredan kajakaš i to oduševljenje za sport prenosi na druge. Kad god su uslovi za surf kod NSA kampa dobri, pušta osoblje da ode na vodu, bez obzira šta radili u tom trenutku.

Stižemo do ostrva Oter i pristajemo u jednu malu uvalu, na plažu od krupnog kamenja. Tobin i Brajken se bave spremanjem ručka, a ostali tumaraju plažom prelazeći preko stenovitih prepreka. Visoko na liticama otkrivamo gnezdo peregrin sokola, a podalje na stenama iznad vode koloniju velikih leptira. Voda je prozirna, tirkizna, kamenje belo i uglačeno, a stene oštre, obojene od crne do tamno crvene boje. Vraćamo se da proverimo šta su priredili naši šefovi kuhinje.

Ovaj put nas je za ručak sačekala bogata trpeza. Pored mnogo zeleniša, izvanrednog sira sa viskijem, imali smo i pečene crvrčke. Tobin, koja je bila glavni šef kuhinje, je brižno pripremila jelovnik za celo putovanje, nabavljala namirnice u lokalnim prodavnicama i sama dehidririla domaće pripremljena jela za poslednjih nekoliko dana putovanja. Uvek je sa zadovljstvom prezentirala to što je pripremljeno i brižno pratila da li su svi zadovljni. Naravno da smo bili, a meni je posebno zadovljstvo predstavljalo to što sam video da ona uživa u svakom trenutku putovanja i pored velikog truda i napora koji su ona i Brajken ulagali.

Posle ručka pravimo malu šetnju kroz šumu u pokušaju da pronađemo izdignutu plažu, nešto što je ostalo od vremena kad je voda u jezeru bila mnogo viša. Ne uspeva nam, šuma je skoro neprohodna. Umesto plaže nalazimo neku strukturu napravljenu od drveta. Ima ulaz i zidove napravljene od motki postavljenih uspravno i vodoravno, sa proredom između svake. Niko nije siguran čemu je mogla služiti, ali zaključujemo da je iz novijeg vremena.

Nastavljamo veslanje spoljnom obalom ostrva Oter. Ova obala je nepoznata i vodičima, jer se može proći samo u jako povoljnim uslovima. Imamo sreću, jer je to jedan od najatraktivnijih delova na našem putu. Stene ispred glavnog zida ostrva pravile su kanale, uske prolaze i brojne prepreke. Moglo se sve to zaobići, ali mnogo toga bi ostalo skriveno.

Na drugom kraju ostrva se nalazi svetionik, koji je sada automatizovan kao i svi ostali. Sam svetionik je skladna osmougaona građevina nameštena na samom vrhu grebena. Niže, na betoniranom platou iznad prirodne luke, kran za podizanje tereta. Malo više se nalaze dva heliodroma i kuća gde je živela porodica svetioničara. Život je tu stao u nekom trenutku, pre dvadesetak godina. Tobin pregleda knjigu utisaka. 

"Ovo je Džini napisala!".

Čita naglas zapis od pre par godina. Lepo napisano. Na zidu se nalazi mapa Britanije i Irske. Ivon mi pokazuje gde se nalazi Kork. Blizu je Kilarni, onaj irski, gde su često ona i Džered išli na planinarenje.

Nedaleko od svetionika se nalazi napušteno ribarsko naselje. Desetak trošnih kuća je ostalo, ljudi su odavno otišli. Vraćamo se prema kopnu, tri kilometara dalekom. Dan je već dobro odmakao. U daljini naziremo Kaskadni vodopad, najprepoznatljivi ornament ove obale. Preko njegovih kaskada se voda reke obrušava pravo u jezero. Postaje sve veći, definisaniji, fascinantniji. Prilazimo mu, a ne žurimo da stignemo. Prođe neko vreme i sedimo u kajacima pod njim, ispunjeni, ne samo njegovom lepotom, nego i našim postignućem. Ispružili smo ruke da ga dosegnemo i evo, tu smo, sada možemo da stanemo da nas njegova voda okupa.

Plaža pored vodopada je kamenita, ispunjena malim i velikim balvanima, jedva se nalaze mesta da se postave šatori. Nikome to ne smeta. Nalazim osamnjeno mesto sa pogledom na vodopad i zapalim kubansku cigaru. Brajken ide u mom pravcu i pravi širok osmeh kada me spazi. Ponudim mu da mi se pridruži. 

"Kakav način da se završi putovanje!", reče, dok odbijamo dimove i gledamo u vodopad.

Saznajem od njega da sutradan po nas dolazi motorni čamac da nas pokupi na mestu udaljenom deset kilometara odavde. Vremenska prognoza za narednih par dana je takva da čak ni motornim čamcima ne dozvoljava na vodu. Zalihe hrane imamo za još dva dana.

Nećemo stići do samog kraja, ostali saznaju posle večere. Ova grupa ljudi je bila kao jedno sve vreme putovanja i ovo saznanje prihvata kao jedno.

 - Zar nam je potreban lepši kraj!?

Sedimo oko vatre, među balvanima, neko na kompaktnim stolicama, neko na pesku, Tobin se okreće prema meni, željna da mi kaže nešto.

"Volela bih da odem u Srbiju". 

"Idi u Beograd, u beogradskim kafe-ima ćeš naći puno sagovornika".

"To bi baš bilo lepo!”

“Bila sam u Hrvatskoj", nastavila je. 

Reče mi kako se zove selo gde je bila, ali ga nisam prepoznao. Njena baka, sa jedne strane, je bila Hrvatica. Jako je uticala na nju dok je bila dete. U nekom trenutku je Tobin poželela da ode u zemlju bakinog porekla. Otišla je u to selo i našla rodbinu, ali niko tu nije govorio engleski. Ostala je par nedelja, srećna što je tamo. Usput, nije izbegla da proba rakiju. 

"Mnogo je jaka! Oni tamo piju od jutra!" 

Dok mi je pričala o vremenu provedenom negde u brdima Hrvatske i kasnije na primorju, njeno lice, njen način govora su dobili neki drugi izraz. Shvatio sam da joj to puno znači. Ja sam njoj pričao o vremenu koje je me je dovelo u Kanadu.

"Drago mi je da sam upoznala nekog iz Srbije. Volela bih da imam prijatelja iz Srbije. Drago mi je što si ti došao u Kanadu", rekla mi je i otišla da pomogne Brajkenu.

Veslamo sutradan tih poslednjih deset kilometara, a onda čekamo motorni čamac. Stavljamo tri kajaka na nosače na vrhu čamca i nas petoro se ukrcavamo. Brajken, Džered i četiri kajaka ostaju za sledeću turu. Čamac grabi kroz talase, a mi gledamo obalu. Vidimo je, a znamo da mnogo toga ne može da se vidi. Iz kajaka je sve bliže, neposrednije, intimnije, sve duže traje i ostavlja dublji trag. 

 

Zoran Lucić
Novine Toronto, broj 
1629
Toronto 
09. Oktobar 2020.