Počinje leto, ali zavisi kako se računa

                                                                                       

Leto na severnoj Zemljinoj hemisferi počelo je u četvrtak, 21. juna, u 12 časova i sedam minuta, a na južnoj hemisferi u isto vreme počela je zima.

Leto će na severnoj hemisferi trajati do 22. septembra, kada počinje jesen.

Na dan početka leta obdanica je najduža, a noć najkraća.

Međutim, stvari s takvim računanjem godišnjih doba koje je relativno nova istorijska kategorija, naučno gledano su znatno komplikovanije, a još su komplikovanije zbog potreba, običaja i prakse koji širom sveta diktiraju računanje vremena, te i godišnjih doba.

Tako se "meteorološka godišnja doba" računaju po temperaturi, pri čemu se letom naziva najtoplija četvrtina godine, a zimom najhladnija. Godine 1780. Metorološko društvo "Palatina" (Societas Meteorologica Palatina), kao rana međunarodna organizacija za meteorologiju, definisalo je godišnja doba kao grupe od po tri cela meseca, zasnovane na Gregorijanskom kalendaru.

Iako je to društvo prestalo da postoji još 1795. godine, profesionalni meteorolozi širom sveta i dalje koriste tu definiciju. Tako za umerene oblasti na severnoj hemisferi, "meteorološko proleće" počinje 1. marta, "meteorološko leto" 1. juna, "meteorološka jesen" 1. septembra, a "meteorološko zima" 1. decembra.

                                                                                 

"Astronomsko vreme" kao osnova za određivanje godišnjih doba u umerenim oblastima severne hemisfere, datira u najmanju ruku od Julijanskog kalendara drevnih Rimljana.

"Astronomsko vreme" se kao osnova i dalje koristi i u mnogim savremenim gregorijanskim kalendarima širom sveta, iako neke zemlje kao što su Australija, Novi Zeland i Rusija preferiraju da ipak koriste "meteorološko računanje".

Precizan period godišnjeg doba po "astronomskom vremenu" određuje se po tačnom vremenu prelaska Sunca preko ekvatora u vreme ravnodnevice.

Tako se smenjuju "perihelion" - tačka na putanji Zemlje kada je ona najbliža Suncu - od 2. do 5. januara, kada je na južnoj hemisferi leto, tačka martovske ravnodnevice 19, 20. ili 21. marta, zatim tačka prolećnog "solsticija" 20. ili 21. juna, kada je Sunce na najvišoj tački nad severnom hemisferom Zemlje, "afelion" - tačka na putanji Zemlje kada je ona najdalje od Sunca - od 4. jula do 7. jula, kada je na severnoj hemisferi leto, tačka jesenje ravnodnevice 22. ili 23. septembra, i tačka decembarskog "solsticija" 21. ili 22. decembra, kada je Sunce na najnižoj tački nad severnom hemisferom Zemlje.

Ta "astronomska godišnja doba" nisu jednakog trajanja, zbog eliptične orbite Zemlje, i drugih nepravilnosti, što je otkrio Johannes Kepler, a razradio Milutin Milanković (1879-1958.), geofizičar, astronom i inženjer.

Tako od martovske ravnodnevice proteknu 92,75 dana do junskog "solsticija", a 93,65 dana do septembarske ravnodnevice, 89,85 dana do decembarskog "solsticija" i 88,99 dana do martovske ravnodnevice, te se tako i godišnja doba obeležena tim astronomskim opažanjima razlikuju za toliko po trajanju.

Postoje i "solarno računanje godišnjih doba" u kojem su "solisticiji" i ravnodnevice oznake središta godišnjih doba. To je bio metod za računanje godišnjih doba pre svega u srednjovekovnoj Evropi, naročito kod Kelta, a i dalje se ceremonijalno koristi u nekim zemljama istočne Azije. Leto je definisano kao četvrtina godine s najvećom insolacijom, a zima kao četvrtina s najmanjom.

"Solarna godišnja doba" se smenjuju 3-4 nedelje pre "meteoroloških", a 6-7 nedelja pre "astronomskih godišnjih doba" koja počinju ravnodnevicama i "solsticijima".

Tako je po "solarnom računanju godišnjih doba" dan najveće insolacije označen kao "sredina leta", što je navedeno i u pozorišnom komadu Vilijama Šekspira "San letnje noći", čiju je radnju smestio na letnji "solsticij". U keltskom kalendaru, tradicionalni prvi dan zime je 1. novembar, proleće počinje 1. februara, leto počinje 1. maja, a prvi dan jeseni je 1. avgust.

Tradicionalni kalendar u Kini je osnova za druge takve sisteme u Istočnoj Aziji. Godišnja doba se u tom kalendaru tradicionalno zasnivaju na čak 24 perioda nazvana solarnim terminima. Četiri godišnja doba su univerzalno prevedena kao "proleće", "leto", "jesen" i "zima", ali počinju mnogo ranije od "solsticija" i ravnodnevnice, označavajući sredinu svakog od tih godišnjih doba, a ne njihov početak. Astronomski gledano, kinesko proleće počinje oko 4. februara, leto oko 6. maja, jesen približno 8. avgusta, a zima počinje 7. novembra.

U nekim kalendarima u Južnoj Aziji koristi se metod sa šest godišnjih doba kojih između leta i zime može da bude jedno do tri.

U posebnom, hinduističkom kalendaru tropske i suptropske Indije, takođe postoji šest godišnjih doba, ali drugačijih, od po dva meseca.

"Ekološka godišnja doba" su opet drugačiji način računanja, kao periodi u kojima se dešavaju važne, uočljive pojave među biljkama i životinjama, te je cvetanje znak proleća, a hibernacija ježeva znak zime.

U tom smislu, "ekološka godišnja doba" su definisana kao apsolutna, za razliku od kalendarskih metoda u kojima su godišnja doba relativna.

Postoji šest "ekoloških godišnjih doba" zavisno od regiona sveta i položaja u odnosu na okeane gde su te razlike najizraženije i najpodložnije vremenskom kolebanju.

Po aktivnosti biljaka i životinja, tako postoji "pretproleće" koje počinje negde od februara do marta, sledi proleće koje počinje od sredine marta do kraja aprila, "visoko leto" počinje juna, "kasno leto" počinje sredinom ili krajem avgusta, jesen počinje od sredine do kraja septembra, a zima počinje novembra ili decembra.

U tropskim zemljama, gde se datumi godišnjih doba razlikuju, uobičajeno je govoriti o kišnoj ili vlažnoj ili monsunskoj "sezoni" - godišnjem dobu, naspram "suve sezone". U Nikaragvi se sušna sezona, od novembra do aprila, zove "leto", a kišna sezona od maja do oktobra se zove "zima", iako je ta zemlja na severnoj hemisferi.

U nekim tropskim oblastima se koristi trojna podela na vruću, kišovitu i hladnu sezonu - godišnje doba.

Stanovnici polarnih, umerenih i tropskih podneblja severne Evroazije, Amerike, Afrike, Okeanije i Australije tradicionalno su na ekološki način definisali godišnja doba - posmatranjem aktivnosti biljaka, životinja i vremena - meteoroloških pojava.

Svaka plemenska grupa tradicionalno naziva godišnja doba tako što ih određuje po raznorodnim lokalnim kriterijumima - od hibernacije polarnih medveda na arktičkim tundrama, do sezona bujanja biljaka u tropskim kišnim šumama.

U Australiji, neka plemena imaju do osam godišnjih doba u godini, kao i narod Sami, u Skandinaviji, ali mnogi su s napuštanjem tradicionalnog načina života, napustili i to računanje vremena.

Godišnja doba, posebno zasnovana na kalendaru, koriste se u raznim zemljama da bi se označile promene godišnjih doba, te se često nazivaju "zvaničnim", iako ih vlsti nikada nisu proglasile kao takve, već je to i danas uglavnom samo stvar - običaja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Beta
Novine Toronto, broj 
1548
Toronto 
21. Jun 2018.