"Zelena knjiga" ("Green Book"), koscenarista i reditelj: Piter Fareli, glavne uloge: Vigo Mortensen i Maheršala Ali
Kolektivna grižnja savesti bele liberalne Amerike zbog rasističkog tretmana domaće crnačke populucije našla je svoju refleksiju u Holivudu. Kao nikad pre, u poslednjih pet -šest godina snimljeno je dosta filmova na uvek aktuelnu temu međurasnih odnosa, koji su osvojili pregršt "Oskara" i "Zlatnih globusa": "12 godina ropstva", "Posluga", "Mesečina". "Ograde", "Get Out"…
Cela ideja je, u holivudskom stilu, vrlo pojednostavljena: dodeljivanjem nagrada ovim filmovima preko noći će se sprati krivica i dobiti oprost za počinjena nedela i nepravde prema crncima. Stvarno!?
U ovakav koncept se uklapa i "Zelena knjiga", koja je nakon osvojena tri "Zlatna globusa" (za najbolju komediju, scenario i sporednu mušku ulogu), jedan od najozbiljnijih kandidata i za predstojeće "Oskare" (5 nominacija), 24. februara ove godine. Ovaj film sadrži u sebi puno paradoksa i u stvari samo još više rasplamsava rasne predrasude, umesto da ih gasi.
Ozbiljna tema kao što su međurasni odnosi u Americi predstavljena je u obliku komedije, koja opet donosi stereotipove o "belom spasiocu" i "magičnom crncu". Vrhunac holivudske hipokrizije izražen je kroz "oskarovsku" nominaciju belog protagoniste (Vigo Mortensen) u kategoriji za glavnu mušku ulogu, a crnog glumca (Maheršala Ali) za sporednu rolu. Da se, ipak, zna gde je kome mesto!
"Zelena knjiga" donosi tipični holivudski pristup ovom gorućem društvenom problemu sa sugestijom da će odnosi između individualaca zalečiti viševekovne rane rasizma. To je "road movie" i "bromansa" sa dve snažne glumačke performanse i srceparajućom porukom o prevazilaženju predrasuda, koja će odjekivati tokom tekućih dvomesečnih holivudskih svetkovina. Nakon toga, sve (opet) po starom!
Reditelj Piter Fareli (komedija "Glup i gluplji") je napisao scenario zajedno sa Nikom Valelongom, na osnovu životne priče njegovog oca. Film sebe najavljuje da je "inspirisan" neobičnim odnosom između virtuoznog crnačkog džez pijaniste Dona Širlija ("oskarovac" Maheršala Ali) i izbacivača iz noćnih klubova Tonija Lipa (Vigo Mortensen), iz italijanskog kvarta Bronksa, koji, silom prilika, postaje njegov vozač i telohranitelj.
Njih dvojica su se 1962. godine zajedno otisnuli na koncertnu turneju od Menhetna do američkog segregacijskog Juga. Suočeni sa opasnostima rasizma, ali i sa neočekivanom čovečnošću i humorom, oni su prisiljeni da ostave na stranu međusobne razlike na ovom putu koji će ih približiti i združiti …
Boja kože nije važna! Crno-bele tipke Širilijevog klavira su simbol moralne arhitekture Farelijevog filma koji poručuje da ne treba gubiti Nadu. U ovim vremenima podela ne treba ljude suditi po njihovim razlikama, već treba tražiti onošto nam je svima zajedničko, a toga ima puno Mi svi želimo ljubav, sreću i da bude jednako tretirani. To je, za početak, više nego dovoljno!
Ovaj film deluje kao obrnuta verzija nezaboravnog "oskarovskog" dela "Vozeći gospođicu Dejzi" (1989.), sa harizmatičnim glumačkim tandemom Džesika Tandi-Morgan Friman.
Ne, "Zelena knjiga" nije fundamentalistička literatura, ako ste slučajno u prvi mah tako pomislili. To je, zapravo, bio vodič za crnce kroz belu Ameriku. Ova knjiga, koja je od od 1937. do 1966. godine doživela 22 izdanja, sadržavala je praktična uputstva za crnačku populaciju, uz detaljan spisak i opis mesta gde mogu jesti i prenoćiti, a da ne budu uznemiravani ili napadnuti,
"Zelena knjiga" oličava dekade velikog bola i diskriminacije i američku istoriju srama. Zato je, ultimativno, Farelijev film, koliko god bio dobronameran, u svom pristupu "plitak", shodno holivudskoj tendenciji da razvodnjava realnost u delima koji se bave rasizmom.
"Zelena knjiga" markira cestu koja vodi u rasizam, sa dva stereotipna karaktera. Ovo ostvarenje uzima ime jedne od važnih knjiga- svedočanstava u američkoj istoriji, koja je, zapravo, bila rezultat bele supremacije, i pretvara je u međurasnu "buddy" komediju!
Film je prevashodno fokusiran na lik belog junaka, brbljivog i sirovog Tonija, koji ne krije da je rasista, ali je u celini, znate, "regularan tip!" On postaje Donov vodič, kao i za publiku u "multipleksima", učeći da bude manje rasista u druženju sa "egzotičnim" crncem, koji iako u početku izgleda pomalo odbojno, postaje simpatičan nakon što je prebijen u nekoliko navrata!
Paradoksalno, Farelijevo ostvarenje nikada i ne spominje tu famoznu "Zelenu knjigu"! Gledajući film čija radnja je smeštena u period od pre pet i po decenija, dakle pre masovnog pokreta za građanska prava, ovo delo kod mlađe generacije američkih gledalaca bele kože može da stvori iluziju da je problem rasizma sada rešen i da su te 1960-te bile "prohujala vremena". Na žalost, nije se puno bitno promenilo. Crnce i dalje svakodnevno ubijaju na ulicama Amerike, čak i od predstavnika zakona, samo zato što su crnci!
"Ebanovina i slonovača žive u savršenoj harmoniji, jedno pored drugog, na mojoj klavijaturi, oh, Bože, zašto ne možemo i mi?!"
Ovaj refren iz antologijske ode Pola Makartnija i Stivija Vondera iz 1980-tih zvuči kao "večno" pitanje bez pravog odgovora!
Bojan Ž. Bosiljčić
