Promocija putopisne lirike ,,Damar sveta” Dušice Ivanović

Ljubitelji pisane reči okupili su se da još jednom podele radost susreta sa autorkom čije delo već dugo zauzima značajno mesto u srpskoj književnosti u rasejanju.

Dušica Ivanović, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije, kao i Srpsko-kanadskog udruženja pisaca „Desanka Maksimović“, poslednji put se predstavila publici Toronta pre tačno dve godine, kada je promovisala svoju zapaženu knjigu putopisne poezije „Oko sveta“.

Ovog proleća, pred čitaoce je donela njen nastavak — knjigu „Damar sveta“, koja kao da nastavlja isti dah, ali još dublje osluškuje puls prostora i vremena.

„Damar sveta“ predstavlja jedinstven spoj reči i slike, poezije i fotografije. Ova knjiga putopisne poezije, retkog žanra i u srpskoj i u svetskoj književnosti, obogaćena je upečatljivim fotografijama Zorana Vujanovića, koautora ovog dela.

Zajednička putovanja autora pretočena su u umetnički dijalog: dok Vujanović svojim objektivom beleži trenutke i predele širom sveta, Dušica ih svojim lirskim izrazom proživljava i preoblikuje u stihove, dajući im novu, dublju dimenziju.

Razgovor sa Dušicom Ivanović i Zoranom Vujanovićem vodila je Dragana Živić Ilić, predsednica SKUP-a „Desanka Maksimović“, koja je pažljivo i sa osećajem za nijanse umetničkog izraza otvorila prostor za priču o nastajanju ovih dela, putovanjima koja su ih oblikovala, kao i o jedinstvenom spoju poezije i fotografije koji ova knjiga donosi.

Da li je ,,Damar sveta” nastao spontano kao nastavak Vaše prošle zajedničke knjige ,,OKO sveta”? Da li se Vaš pristup ovim knjigama u nečemu razlikovao?

,,OKO sveta je u najvećoj meri nastajalo spontano, bez namere da pesme budu objedinjene u jednu putopisnu knjigu. Tek kasnije je rukopis počeo da dobija obrise onoga što je stihovani putopis i ja sam se, zajedno sa Zoranom, posvetila arhitekturi knjige u, za mene, potpuno novom žanru.

 Već na prvom predstavljanju knjige smo znali da će imati nastavak. Izdavač je pokazao interesovanje, a nas dvoje smo uveliko planirali sledeća putovanja, ona iz kojih će se roditi fotografije i stihovi.

 Naravno, nisu nas inspirisala sva mesta koja smo posetili. Dodatno, moja stroga selekcija pri pravljenju izbora nije uvrstila sve napisane pesme u novi lirski putopis. Birali smo veoma pažljivo. Tako je nastao „Damar sveta“ — pažljivim odabirom prvo pesama, a zatim i fotografija sa novih i nekih ranijih zajedničkih putovanja.

 Putopisna knjiga bila je spremna da ispriča priču o mestima, narodima, spomenicima, tradiciji sa raznih meridijana, ali je i ovaj put pretežno mesto imalo unutrašnje putovanje.

 Knjigu su stvarali putnici, a ne turisti. Putnici su zapažali spoljni svet jednako koliko i svoj unutrašnji, pa su tako i beležili: doživljaj, osećanja, sećanja — sve ono što posećeno mesto budi u nama. Geografski, istorijski i ostali podaci smestili su se u fusnote, koje su neophodan uslov da se ovakva knjiga može svrstati u putopisni žanr.

 Lako je zapaziti ono što „Damar sveta“ razlikuje od „Oka sveta“, iako su knjige pisane u istom maniru. To je angažovanost pesnika, koji, više nego ikad ranije, oseća kako diše prostor u kome živi ili koji posećuje. Mislim da to dolazi sa zrelošću, i onom koja je vezana za godine života i onom koja se odnosi na književno iskustvo.

 Meni nikada nije bilo svejedno, jadi sveta su me uvek boleli, a lepote su oduvek izazivale radost, ali nisam o tome pisala. U ovom periodu svog života, nije mi dovoljno da pišem ljubavnu i misaonu poeziju, da opisujem lepotu cveta ili boju neba.

 Hoću da pomirišem cvet i budem slobodna pod tim nebom. Osećam snažnu potrebu da budem učesnik, onaj koji menja svet, koji zapaža dobro i skreće pažnju na loše.

 Većina pesama u ovoj knjizi bavi se mojim odnosom prema društvenim, moralnim, etičkim, čak i političkim temama. Zoranove fotografije to prate. Zato je bilo potrebno posebno pažljivo se pozabaviti vezom između fotografije i pesme, jer samo tako će sinergija dve umetnosti uspešno komunicirati sa čitaocima”.

Pored poetskog putovanja kroz svet, publici je predstavljena i druga knjiga — autobiografska proza „Čuvar parka“. U ovom delu, Dušica Ivanović se vraća u svoje rano detinjstvo, u rodnu Loznicu, oživljavajući sećanja i događaje koji su obeležili njene prve godine.

Kroz tople i iskrene priče, ispunjene ljubavlju i tihom nostalgijom, autorka oslikava svet „ranih jada“, prateći svoj životni put sve do petnaeste godine. Ova knjiga nije samo lična ispovest, već i nežan osvrt na jedno vreme, jedno društvo i vrednosti koje su ga oblikovale — vreme koje je prošlo, ali koje u Dušičinim rečima i dalje živi, tiho i postojano.

- „Čuvar parka je knjiga kratkih autobiografskih priča, koje čuvaju moje detinjstvo. Odrastanje u malom gradu u Srbiji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka pojavljuje se ovde više kao sećanje na društvene i porodične vrednosti tog vremena, nego na samo moje odrastanje. Ono, međutim, nikako nije zanemareno, jer je u direktnoj vezi sa tim vrednostima.

 

 Činjenica da su to i do dana današnjeg ostale moje lične vrednosti, da je na njima zasnovan moj život, moji odnosi sa ljudima i odnos prema svetu koji me okružuje, daje ovoj po obimu nevelikoj knjizi jak lični pečat, ali i pečat cele jedne generacije.

 Ta generacija danas odgaja svoje unuke i ja sam sigurna da će priče sabrane u „Čuvaru parka“ biti jednako zanimljiva literatura za sve generacije”.

Promocija knjiga Dušice Ivanović bila je izuzetno posećena, što još jednom svedoči o snažnoj povezanosti publike sa delom Dušice Ivanović i interesovanju za književna dešavanja u našoj zajednici.

Poseban vizuelni doživljaj večeri upotpunili su panoi na kojima su bile izložene fotografije Zorana Vujanovića sa njihovih zajedničkih putovanja, donoseći delić sveta u sam prostor sale.

Posetioci su uživali u lepoj reči, umetničkim slikama i toploj atmosferi, a nakon zvaničnog dela večeri nastavljeno je druženje sa autorima, u duhu bliskosti, razgovora i razmene utisaka koji su ovom događaju dali posebnu, ličnu notu.

Dragana Živić Ilić

 

.N.T.
Novine Toronto, broj 
2085
Toronto 
22. Maj 2026.