Napisana na srpskom jeziku, "Ti divni sanjari" je jedina knjiga u celom svetu koja govori o tridesetogodišnjoj istoriji nagrada "Džini" ("The Genie Awards") kanadskih "Oskara".
Bosiljčićeva knjiga, koju je objavila renomirana beogradska izdavačka kuća "Stubovi kulture", promovisana je na prošlogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu. Knjiga ima 316 strana, sa 115 fotografija, i sadrži brojne podatke, eseje, prikaze nagrađenih filmova, komentare, izjave i intervjue sa najpoznatijim kanadskim filmskim stvaraocima, dobitnicima "Genija" ili nominovanim za ovu nagradu. Knjiga donosi i kompletnu listu osvajača nagrada u svim kategorijama u periodu od 1980-2010.
Knjiga na srpskom jeziku o kanadskom filmu "Ti divni sanjari" Bojana Ž. Bosiljčića postala je medijski hit filmskih rubrika u Kanadi. Velike napise o knjizi i intervju sa autorom objavili su nacionalni dnevnik "Nešenel post" (National Post), vodeći prestonički list "Otava sitizen" (Ottanja Citizen) i drugi dnevnici u Torontu, Montrealu, Vankuveru, Viktoriji, Kalgariju, Edmontonu, Regini, Saskatunu i Vinipegu.
Knjiga "Ti divni sanjari" uvrštena je u katalog Nacionalne biblioteke Kanade u Otavi, a osim izdavača distribuira je i najveća srpska knjižara u Kanadi, "Serbika" ("Serbica Books") u Torontu.
Tim povodom razgovaramo sa Bojanom Ž Bosiljčić, koji je bio dugi niz godina saradnik i našeg lista.
Kako ste se odlučili da pišete o kanadskoj kinematografiji?
Pa, razlog je vrlo jednostavan: ja veoma cijenim i volim kanadske filmove! Oni su sušta suprotnost holivudskom trodimenzionalnom "brejnvošing eskapizmu" čiji jedini cilj je da isprazni džepove gledalaca i otupi njihove moždane vijuge.
Kanadska kinematografija je slična evropskoj i srpskoj: zasniva se na autorskom filmu, na artističkoj viziji jednog stvaraoca koji je ujedno i reditelj i scenarista i onaj koji mukotrpno sakuplja novac za snimanje filma. Kanadski filmovi su provokativni, odvažni, smjelo i otvoreno govore o životu, bez uljepšavanja, donoseći priče o običnim ljudima, sa svim njihovim manama i vrlinama, uspjesima i porazima, traumama i nedoumicama, nadanjima izgubljenim iluzijama. Oni vas nagone da razmišljate, a ne da slatko zahrčete nakon njihovog gledanja! Ja volim takvu vrstu filmova.
Za mene, film je prevashodno ogledalo stvarnosti i refleksija života, a ne samo bjekstvo od realnosti.
U kanadskim filmovima, baš kao i u životu, nema lažnog holivudskog "hepienda", nema "princa na bijelom konju" ili super-heroja sa nadprirodnim moćima koji uvijek uspijeva da spasi svijet i osvoji srce najljepše djevojke. U kanadskim filmovima, muškarcima je dozvoljeno da budu slabići, a ženama da budu jače od njih!
Kanadski filmovi su miljenici filmskih festivala širom svijeta, ali su pastorčad domaće publike, čiju imaginaciju je kolonizovao Holivud, koji je zarobio njihove snove. Osnovna tema kanadskih autora je traganje za identitetom, što je i razumljivo, jer je Kanada tradiocionalno zemlja imigranata. U tom smislu, ja sam kroz prikaz tridesetogodišnje istorije dodjele nagrada "Genije" u svojoj knjizi istovremeno sačinio i jedan sociološko-kulturološki portet , koji običnom čitaocu, a ne samo filmofilu, može poslužiti i kao štivo za bolje razumevanje Kanade.
Ja sam i prije dolaska u Kanadu znao dosta o kanadskoj kinematografiji, prije svega kroz djela Dejvida Kronenberga i Denija Arkana, ali sam ovdje, na licu mjesta, proširio svoje vidike i saznanja o kanadskom filmu. Gledajući djela Atoma Egojana, Žana-Kloda Lozona, Brusa Mek Donalda, Gerija Barnsa, Denija Vilneva, Robera Lepaža, Dona Mek Kelara, Filipa Falardoa, Sare Poli, Žana-Marka Valea, ja sam istovremeno dosta naučio i o samoj mojoj usvojenoj domovini. Kanada "stanuje" u njihovim filmovima!
Zašto knjiga na srpskom jeziku o kanadskom filmu?
To je veoma logično pitanje, na koje ću pokušati da odgovorim iz više uglova. Prije svega, za mene, kao pisca, svakako je najlakše da se u cjelosti izrazim na mom maternjem jeziku, srpskom, jer se često misli nekako "izgube u prevodu" na drugom jeziku. Uostalom, evo, i moj kolega iz "Stubova kulture", jedan od najeminentniji savremeni srpki pisac David Albahari, koji već duže vremena živi u Kanadi, u Kalgariju, takođe piše svoja djela samo na srpskom jeziku.
Takođe, ja u Srbiji imam stalnog izdavača, "Stubove kulture", koji je u periodu od 1997. do 2011. objavio četiri moje filmske knjige. Zvuči paradoksalno, ali je istinito da je u Srbiji mnogo lakše objaviti knjigu o kanadskoj kinematografiji nego ovdje u Kanadi , gde postoji jedna čudna, hronična indiferentnost prema domaćim filmovima. Kanadski autor ili glumac je ovdje prepoznat i slavljen tek onda kad prvo uspije u Holivudu!
U Srbiji postoji interes za kanadske filmove: primjera radi, prošle godine je prikazana velika retrospektiva kanadskih filmova na RTS-u, a upravo sada, na 40.-tom FEST-u je priređen specijalni filmski program "Canadiana". Moje tri knjige o kanadskom filmu - "Severno od Holivuda", "Dok javori njišu grane" i "Ti divni sanjari"- su univerzitetsko štivo za studente dramskih umjetnosti u Srbiji, a mogu se naći i na Univezitetu Berkli u Kaliforniji, Biblioteci Američkog Kongresa u Vašingtonu, Univerzitetu u Otavi, itd.
Ja sam postao Kanađanin, ali sam ostao i Srbin! Smatram da ako zapostaviš i potisneš svoju prošlost i svoje korijene, onda ne možeš ni biti spreman da se okreneš budućnosti.
Moje knjige čine neku vrstu mosta između srpske i kanadske kulture, matice i dijaspore. Ono šo je meni lično veoma važno je da, pišući ove knjige na srpskom jeziku o kanadskom filmu, ja pokušavam da dam svoj doprinos njegovanju srpskog jezika i identiteta na sjeverno-američkom kontinentu, gdje je nakon građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji, 1990-tih, pristigla jedna nova, intelektualnija generacija srpske imigracije, koja je okrenuta i prema kulturnoj i duhovnoj nadgradnji. Ono što ja radim je zapravo nešto slično onome što vi u listu "Novine Toronto", već godinama uporno radite i svojski se upirete, i što je već postalo istorija srpke zajednice u Kanadi.
Kako ste se upoznali sa Marijom Topalović (čiji otac je sa Kosovog Polja), dugogodišnjom predednicom kanadske Akademije za film i tv, koja dodeljuje nagrade "Džini"'?
Mislim da u svim našim životima ima neka tajna veza, potrebno je samo prepoznati je. Ja nisam fatalista niti sam sljedbenik bolivudskih filmova, ali sve više vjerujem u ultimativnu moć Sudbine. Životno iskustvo me je naučilo da se zapravo ništa ne dešava slučajno i da za sve postoji neka tajna veza. Sa predodređenim ulogama, svi smo mi akteri na pozornici života, gde je Sudbina ujedno scenarista, reditelj i producent!
Kada sam, voljom Sudbine, u jesen 1995. godine došao u Kanadu, nisam ni slutio da će moja "misija" biti da napišem tri knjige o kanadskoj kinematografiji, čije vodeće ličnosti sam upoznao na 16.-oj dodjeli najviših kanadskih filmskih nagrada, 14. januara 1996. godine. Tada sam prvi put prisustvovao ovoj gala-ceremoniji, za koju sam slučajno saznao samo sedmicu dana ranije, pročitavši jedan manji članak u novinama.
Uspio sam da saznam telefonski broj kanadske Akademije za film i tv i stupio u kontakt sa predsjednicom i generalnom direktoricom Marijom Topalović, za koju prije nikad nisam ni čuo, jer sam samo četiri mjeseca ranije tek stigao u Kanadu. Ona je iskazala veliku predusretljivost i ljubaznost i dala mi je novinarsku akreditaciju, nakon već odavno istečenog roka za prijavu. Tako je sve počelo!
Gospođu Topalović, veoma respektovanu ličnost u kanadskim filmskim krugovima, sam potom intervjuisao mnogo puta do njenog povlačenja sa funckije 2007. godine. Mogu da kažem da nije bilo Marije Topalović vjerovatno ne bih nikad ni napisao knjigu "Ti divni sanjari". Ona me je uvela u svijet kanadskih "Oskara"', i bila neka vrsta mog vodiča u pisanju moje knjige. Činjenica da sam prisustvovao skoro polovini dosadašnjih dodjela nagrada, gotovo redovno u posljednjih petnaestak godina, što je inače rijetkost za pratioce ovdašnjih filmskih zbivanja, dodatno me je ohrabrila u namjeri da bez lažne skromnosti i pretencioznosti napišem ovu knjigu.
Kako ste se osećali kada ste prvi put otišli na dodelu "Džinija"?
Dobro se sjećam tog hladnog januarskog dana! Naravno, bio sam uzbuđen, u sebi sam imao taj osjećaj otkrivanja nečeg novog. Ceremonija je održana u Montrealu, u zgradi "Radio-Kanade", u "Studiju 42", u jednom skučenom prostoru, koji mi je djelovao kao bunker. Odmah mi je palo u oči taj nedostatak glamura, pompe i sjaja, koji prati holivudske "Oskare". Ali, za mene, upravo ta skromnost i uzdržanost je ono što "Džini" čini drugačijim, i na neki način odslikava i sam karakter ove zemlje koja je izabrala mnogo skromniju ulogu na svjetskoj pozornici u odnosu na svog često prepotentnog i arogantnog američkog komšiju.
Te godine, pobijedio je izvrsni film "Ispovjedaonica", sa Hičkokovim sjenkama, genijalnog kvebečkog multi-artiste Robera Lepaža, koga sam intervjuisao, kao i svjetski afirmisanu englesku glumicu Helenu -Bonem Karter koja je dobila "Džini" za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu "Margaretin muzej". Oba ova intervjua uvrštena su u moju prvu knjigu o kanadskom filmu, "Severno od Holivuda", objavljenu 1997. godine.
Kakav je odnos Akademije prema novinarima koji traže akreditaciju za ceremoniju dodele "Džini"?
Mogu da kažem da kanadska Akademija za film i tv ima zaista fer tretman prema medijima i ne iskazuje elitistički odnos u selekeciji akreditovanih novinara. Priliku da prate ceremoniju pored velikih elektronskih medija, dobivaju i manje redakcije, kao što su i "Novine Toronto", za koje smo sa "Džini" godinama zajedno izveštavali upravo Vi, Ivana, i ja. Svima je omogućen pristup nagrađenim i nominovanim stvaraocima i glumcima i obezbjeđen prostor za novinarsko-fotoreporterski rad. Dobijena akreditacija otvara sva vrata na ovoj ceremoniji, koja je uvijek veoma dobro organizovana.
Kao najblistavije ostale su mi u sjećanju gala-priredbe održane 4. februara 1999. u Misisagi (u "The Living Arts Centru"), te 3.marta 2008. u Torontu (u zdanju koncertne dvorane "Carlu"). Sa druge strane, 30-ta dodjela, organizovana u klaustrofobičnom ambijentu noćnog gluba "Guvernment/Kool haus" bila je prožeta mračnom atmosferom.
I kanadska kinematografija ima svoje zvijezde, poput Lusi Lorije, Kristin But, Žuli Le Breton, Moli Parker, Karin Vanas, koje nisu ništa manje ljepše i atraktivnije od svojih izvikanih holivudskih kolegica. Jedina razlika, i to važna, je da njih ne prati publicitet holivudskih zvijezda i da umjesto crvenim tepihom, koračaju onim bijelim, snježnim. Jedna od onih koja je na mene ostavila poseban utisak je Karolin Neron (na slici desno), glumica i pevačica iz Montreala, koja je na 28.-oj dodjeli "Genija" plijenila oči prisutnih zvanica svojom atraktivnom pojavom i prepoznatljivom kvebečkom elegancijom i ženstvenošću. Ona je dokazala da i "Sjeverni Holivud" ima svoje dragulje!
Da li Bojan “sanja” o novoj knjizi?
Da! Imam u planu da objavim knjigu koja bi bila zbirka mojih filmskih kritika objavljenih u posljednjih deset godina. U tom smislu, moja namjera je bila da, izborom odgovarajućih filmova sa tekućeg repertoara, ove kritike pretvorim i u svjedočanstvo našeg doba i da im udahnem dodatnu političko-sociološko-kulturološku dimenziju. Ova zbirka mojih kritika otkriva, kroz same filmove, kolektivno stanje svijesti i duha savremenog čovječanstva i, posebno, košmarnu stranu famoznog američkog sna.
Prva decenija novog milenijuma donijela je dane grmljavine, kako u "sinepleksima", tako i na planetarnoj životnoj sceni. Ove godine opasnog življenja našle su svog odraza u filmovima i, samim tim, i u mojim kritikama, koje su, protokom ljeta, postale svojevrsne "vremenske kapsule" i dobile svojstvo hronike vrelih godina.
Ti divni sanjari" su imali svoju kanadsku promociju u Ambasadi Republike Srbije u Otavi, u sredu, 29. februara.
Počastvovan sam da je promocija moje nove knjige održana u Ambasadi Republike Srbije. Tim povodom, htio bih da izrazim svoju zahvalnost Njegovoj Ekselenciji, gospodinu Ambasadoru Zoranu Veljiću na iskazanom razumevanju, spremnosti i gostoprimstvu da se održi ovaj kulturni događaj koji je okupio srpsku zajednicu u Otavi. Pored ambasadora Veljića, na promociji je govorio i gospodin Džejms Biset, bivši ambasador Kanade u Jugoslaviji, koji je i predsjedavajući "Fondacije Lorda Bajrona za balkanske studije, u čijoj saradnji je organizovana prezentacija knjige.
Nadam se da će i predstojeća promocija knjige "Ti divni sanjari" u "Serbica books", u srijedu, 7. marta, naići na interes srpske dijaspore u Torontu, koja je mnogo brojnija od one u Otavi.
