INTERVJU S POVODOM: ALEKSANDAR LUKAČ

Veliki uspeh “Talk is free” pozorišta u Srbiji, Londonu i Moskvi

Razgovaram sa Aleksandrom Lukačom, povodom njegove predstave, u produkciji pozorišta “Talk Is Free Theater” koja je bila na turneji po Srbiji, Londonu i Moskvi.

Kako ste započeli rad sa pozorištem TIFT?
Moj rad sa pozorištem TIFT je počeo pre nekih desetak godina - zapravo jedan od mojih najvećih uspeha u Torontu, Jelka kod Ivanovih (Christmas at the Ivanovs, 2002) je vezan za Arkadija Spivaka, (inače mog bivšeg studenta) koji je sa tom predstavom i osnovao svoje pozorište a i zaradio nominaciju za DORU, najveću pozorišnu nagradu u Torontu. 

Aleksandar Lukac - Talk Is Free TheaterNaš zajednički rad se nastavio u Beriju, gde je Arkadi konačno smestio svoje pozorište i gde se bavi uglavnom "oživljavanjem" starih i zapostavljenih kanadskih mjuzikla - naravno kad ne postavlja moje predstave. Ono što je upravo dragoceno za mene u tom zajedničkom radu je to što on, verovatno zbog svog slavenskog senzibiliteta, voli moje "izlete" u srpsku varijantu improvizacija i crnog humora koji se ovde vrlo retko viđa na scenama.. Interesantno je i to što smo do sada uglavnom radili ruske klasike - Gogolja (Ženidba, Revizor, i sada, Veličanstvena saga o borbi Ivana protiv Ivana) Bulgakova (Molijer) kao i Aleksandra Vedesnskog, (Jelka).

Kako su bile primljene predstave obzirom da su u pitanju ruski klasici?
Za čudo te su predstave odredom bile izuzetno dobro primljene kod lokalne publike ali su i "patile" od pomanjkanja sredstava da ih vidi i publika u Torontu a i šire. To se promenilo pre dve godine kada je moja predstava po tekstu Mihajla Bulgakova, Molijer ili kabal hipokrita, bila pozvana na Festival Bulgakova u Kijevu što je naravno bio i najveći uspeh TIFT-a u dosadašnjem radu. Kuriozitet za vaše čitaoce je i to što je Moljiera igrao Dušan Dukić (koji je odrastao u Kanadi) a Luja, Miloš Rodić (koji rođen ovde). Predstava je primljena izuzetno lepo u Kijevu i što je još važnije - otvorila apetite da se ide dalje - odnosno da se lokalnim mecenama ukaže na važnost stvaranja internacionalnog profila za njihovo pozorište.

To nas dovodi i do predstave Veličanstvena saga o borbi Ivana protiv Ivana. Kako je došlo do toga Gogolj zaokupira Vašu pažnju? 
Prošle godine, Arkadi me je zamolio da adaptiram Gogoljevu čuvenu novelu i ja sam to uradio sa odabranom ekipom koja je već radila sa mnom i koja je znala da obično krećem od "prazne" stranice i da se kroz igru i improvizaciju dolazi do krajnjeg rezultata. Meni je ta vrsta rada draga jer omogućava da predstava ostane u istom stilu - jer su je glumci i stvarali uz moje "upravljanje" pa i kad improvizuju u daljem igranju pred publikom - te improvizacije obogaćuju stil a ne kvare ga jer svi znaju u kom smeru mogu da idu. To je kao neki ugrađeni "ljuality control" što bi rekli Kanađani.

Aleksandar Lukac - Talk Is Free TheaterSreća Vas prati i Vi uspevate da krenete van granica Kanade, što je veliki uspeh. 
Da, izuzetno lepa prilika. Predstava je dobila Canada Council grant za putovanje što je isto retkost uopšte a pogotovo za tako malo i mlado pozorište. Naravno sve se zasnivalo na pozivima pozorišta iz Srbije sa kojima sam ja ponovo uspostavio saradnju u poslednjih nekoliko godina. Ključno je bilo angažovanje Šabačkog pozorišta i Zorana Karajića, upravnika i sjajnog glumca kao i Jelene Ivetić koja je i putovala po Srbiji sa ekipom i rešavala sve probleme na "terenu". Tako da je TIFT gostovao i u Užicu, Kragujevcu - na Joakim Interfestu, kao i u Narodnom Pozorištu u Beogradu. 

Kako vas je publika primila? To je verovatno bio veliki izazov za Vas.
Kanadska ambasada je priredila i dane Kanade u Šapcu uz naše gostovanje, uz prisustvo ambasadora Kanade i ostalih zvanica. 

Da, ono što je meni bilo posebno drago je baš ta reakcija naše publike a i glumaca na predstavu. Za mene je to bio poseban izazov- godinama sam Kanađanima predstavljao svoj stil kao nešto vrlo vezano za moje pozorišno "odrastanje" na improvizacijama Zorana Radmilovića i ostalih Ateljeovaca a sada sam imao priliku da vidim da li će naša publika da predstavu razume (išla je bez prevoda) a i da se smeje što bi bila najveća nagrada. I moram da priznam da sam izuzetno zadovoljan rezultatima - predstava je igrana pred oko 1400 ljudi u naša četiri grada i svuda je primljana sa ovacijama - a ja sam lično morao da odslušam barem nekoliko oduševljenih "prepričavanja" cele stvari preko Skajpa. I to - što je najveći kompliment - od mojih najbližih glumaca saradnika iz Srbije.
I, ono što je za nas karakteristično ali potpuno neočekivano za kanadske glumce, je naše gostoprimstvo - hoteli, gošćenje i putovanje koje je išlo bez ijednog problema. 
 

Aleksandar Lukac - Talk Is Free TheaterAleksandar Lukač je završio FDU u Beogradu. Kasnih osamdesetih je pravio kontroverzne političke predstave sa svojom nezavisnom grupom Pleksus Boris Pilnjak (Bjelogrlić, Mandić, Anica Dobra - Klasni Neprijatelj i Tri sestre - 100 godina posle). Pobedio je rekordnih 5 puta na festivalima Joakim Vujić u Srbiji. Jedno vreme je radio kao umetnički direktor Narodnog pozorišta na sceni Zemun. Bio je upravnik zaječarskog pozorišta Zoran Radmilović. Ranih devedesetih se seli u Torontu, završava dve magistrature i radi na doktoratu iz političkog pozorišta. Predaje na York Universitetu i u poslednjih pet godina ponovo radi u Srbiji sa velikim uspehom (nekoliko nagrada na Joakimu i drugim festivalima) Prošlog septembra je imao zapaženu premijeru Brehtovih Bubnjeva u noći sa šabačkim pozorištem ali na sceni Narodnog u Beogradu.

Koje utiske nosite iz Londona a pogotovu iz Moskve gde ste bili na "velikom ispitu"?
Kuriozitet je bila i putanja turneje - predstava je igrala šest puta u Londonu ali samo vikendima - u međuvremenu je prvo "odrađena" Srbija - pa povratak u London i onda let za Moskvu na još tri igranja, povratak u London, još dva igranja i konačno Toronto. 

Aleksandar Lukac - Talk Is Free TheaterU Londonu je kao i u Moskvi publika bila potpuno različita - vrlo pozitivna i otvorena ali naravno sa razlčitim smislom za humor - u Londonu su je prihvatili kao malu kultnu predstavu iz Kanade a u Moskvi je naravno trebalo položiti ispit pred Gogoljevom matičnom publikom. Što je i učinjeno u velikom stilu - a ekipa je takođe bila ugošćena u kanadskoj ambasadi uz prisustvo mnogih zvanica sa Moskovske pozorišne scene.

Dakle ono što je meni bilo najvažnije je upravo ta komunikacija sa publikom koja je imala prilike da vidi jednu varijantu našeg pozorišnog stila propuštenog naravno kroz prizmu vrlo talentovanih kanadskih glumaca i naravno oplemenjenu genijem Nikolaja Gogolja. 
Uz to i naše gostoprimstvo za devet učesnika turneje koji nikada nisu bili u Srbiji i naravno nisu imali nikakvu predstavu o tome šta ih tamo čeka. A dočekalo ih je i ispratilo jedno sjajno druženje i prijateljstva koja su uspostavljena i koliko vidim vrlo živo preko Fejsbuka i sličnih medija. 

Planovi za sledeću godinu….
Što se mojih planova tiče - trebao bih, na proleće, u Užicu da radim Kalderonov "Život je san"; u aprili planiram i čitanje jednog kandsko-srpskog komada Milovana Mračevića za Narodno pozorište u Beogradu sa ciljem da se postavi u 2012-oj; u leto, sa ARC-om, u Torontu treba da radim Mrožeka.

Ivana Đorđević

Sledi deo intervjua Dejvida Dodšlija na engleskom jeziku, intervju je rađen za Ludus.

Lukac allows me to work in a way that no other Canadian director is offering. He has spent his life developing his unique style of theatre and I have been fortunate to be his main Canadian actor the past 14 years. His style has pushed me to develop characters using various techniques such as: improve, clown, heightened energy, and character's that bleed out of characters. Lukac introduced me to this style of working and now I am an addict for this process. 

Colin Doyle (one of the actors in the show) described acting with Lukac is like "being shot out of a canon." Over the years we have continued to flush out the possibilities and rules of his style and inadvertently we have created a working language or shorthand between myself and Lukac. The result of lukac's unique style and artistry he is able to draw out my best performances.

" I guess that you had thought something about Serbia and Serbian theatres and then you saw them. What is the difference between your idea of Serbia and Serbian theatres and the reality of them? 

I am thrilled with the enthusiasm and energy of Serbia and the Serbian theatres. It was infectious from the moment we exited the airport, it just seemed so alive. Our first stop was in Sabac and the fresh fruit, food, climate, and city layout was just beautiful. The theatre has so much character's and so do the people that work in the theatre. 

In Sabac we stayed in a hotel just down the street from the theatre and our first night we went for dinner, at the restaurant a piano player belted out some Serbian music with such gusto and passion. People were singing along and having a grand time, while cigarette smoke filled the room. During our performance in Sabac we received a tidal wave of an applause from the audience, which was the most enthusiastic response we received on our entire trip. In Kragujevac, after the show we had the chance to participate in a panel discursion and this gave us some insight into the importance of theatre in Serbia. 

People spoke so passionately during the panel. We then piled into our travelling bus with clean laundry drying from the roof and we saw the landscape which included the beautiful mountains in Uzice and we performed at their theatre. The company members and actors really took the time to meet with us and speak to us about the show, and once again we were greeted with open arms. We finally ended up in Belgrade at the National Theatre. 

The National theatre is stunning and it was a proud moment for me to perform in this space. It seems like the country in general supports theatre and embraces bold choices in the arts. The people along the way seemed to really connect with us and especially the irrelevance which is displayed in the show. They continually supported our humor and personalities and laughed with us along the way. Both theatre professionals and public seemed to share a universal love for theatre. People spoke their mind and it was a breath of fresh air as they really seemed moved by our show. Wherever we went we were greeted with receptions, flowers, food, drink and open arms. Thank you Serbia!

What didn't I ask and you want to say?

Thanks for your questions. I wish I had the chance to speak with you in person. The comment I would add is my lasting impression from the tour. The overall impact it had on me as a performer and as a person is significant. The places we visited are much more connected than I realized. For instance: we had a small cult following in London in which we continually discussed art; we bowed to Gogol's statue with some Russians in Moscow; and in Serbia Jelena Ivetic, that works for the theatre in Sabac, cried when she dropped us off at the airport in Belgrade. It seems that theatre has the power to connect people and that language can often be overrated. 

These connections and insights bleed into my personal experiences and caged me as a person and performer. I want to thank everyone involved and all our audiences.

N.N.
Novine Toronto, broj 
1268
Toronto 
10. Decembar 2010.