INTERVJU S POVODOM: MARTIN SLECINGER

Srbija ne može i EU i Kosovo

Američki stručnjak za Balkan Martin Slecinger ocenio je da "ima prostora" za nove pregovore o Kosovu, ali je izneo i procenu da Srbija ne može da ostvari oba svoja prioriteta - i da postane članica EU i da zadrži Kosovo u svom sastavu.

Kako tumačite mišljenje MSP o Kosovu i šta očekujete od te odluke, posebno tokom sledeće sednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija?
Ja nisam međunarodni pravnik i, iskreno, vidim da se više ceni kršenje nego poštovanje međunarodnog prava, naročito od strane velikih sila, uključujući nažalost i SAD. Stoga ne pridajem previše važnosti mišljenju MSP, posebno pošto je jasno da je sud odlučio da prenebregne ključna pitanja, tj. međunarodni legitimitet države Kosovo i umesto toga se usredsredio na tehničko pravno pitanje da li je deklaracija nezavisnosti entiteta kao što je Kosovo u skladu sa međunarodnim pravom. Pravi problem kod ove odluke je efekat koji može imati kao presedan za druge etnički podeljene države, koje imaju ili manjinu ili većinu koja bi tražila svoju samostalnu državu. To je veoma opasan i krajnje nezgodan presedan za nekoliko značajnih država u svetu i žalosno je što je MSP samo doprineo dodatnom komplikovanju tog pitanja.

Ima li prostora za nove pregovore između Beograda i Prištine i, ako ima, šta bi moglo da bude tema tih pregovora?
Da, svakako ima prostora za nove pregovore. Izgleda da se sve strane, uključujući EU, SAD i predstavnike Kosova, slažu da je to važno nakon odluke MSP. Problem je, a ovde uvek postoji problem, što postoje ključne razlike u stavovima o temi tih pregovora. Mislim da se EU i predstavnici Kosova nadaju da će se pregovori prevashodno baviti tehničkim pitanjima odnosa na terenu između srpske manjine i albanske većine. Za Srbe, naravno, glavno je pitanje statusa i odnos Srbije prema Kosovu.
U tom smislu, nadam se da su moguće obe vrste pregovora, pošto su obe vrste važne. Tu je i mučno nerešeno pitanje budućih granica Kosova. 
Sjedinjene države i većina njihovih saveznika u NATO-u i dalje zastupaju tvrdo i nerealno stanovište da se granice Kosova ne mogu izmeniti zbog presedana koji bi takav potez stvorio za druge zemlje. Srbija, Rusija, Kina, Indija i mnoge druge zemlje, posebno na Balkanu, zastupaju mnogo realniji stav da, ako su granice Srbije izmenjene da bi se stvorilo Kosovo, kao što jesu u očima SAD i EU, zašto su onda toliko bitne granice Kosova, koje nikada nije postojalo kao nezavisna država i čije granice je odredio Tito tokom komunističke ere?

Kako ocenjujete dosadašnju srpsku spoljnu politiku o Kosovu? Da li je donela rezultate?
Biću veoma iskren sa Vama po tom pitanju. Kao tzv. stručnjak koji je skoro 40 godina profesionalno uključen u pitanja vezana za Jugoslaviju/ Srbiju, smatram da je moj veliki zadatak promocija najboljih interesa Srbije i na Balkanu i u inostranstvu. Sa tog stanovišta, moram reći da sam bio vrlo razočaran i frustriran tokom srpske spoljne politike o Kosovu, posebno u poslednje dve godine. Umesto suočavanja sa ovim teškim pitanjem na iskren i realan način, srpska spoljna politika je odlučila da se bavi statusom Kosova kao da je to još otvoreno pitanje, čiji ishod se može izmeniti. Drugim rečima, srpska javnost je ubeđena da još postoji legitimna šansa da srpska politika može prevazići tekuću realnost i ponovo uspostaviti suverenitet i kontrolu nad Kosovom.
To zapravo nije moguće bar od 1998. godine, još pre NATO bombardovanja i jednostranog proglašenja nezavisnosti. Moje skromno mišljenje je da je srpsko rukovodstvo trebalo da bude otvorenije i iskrenije prema srpskom narodu i trebalo je da ga pripremi za značajnu mogu-ćnost da će ovih dana možda postojati samostalno Kosovo van fizičke kontrole Beograda. 
Ta relativna iskrenost, kombinovana sa velikim političkim naporom da se naglase trajne etničke, kulture i verske veze između Srbije i Kosova, uz ustavnu deklaraciju da će za Srbiju Kosovo uvek biti središte njene istorijske domovine, mogla je bolje da pripremi srpsku javnost za fizički gubitak Kosova.
Umesto toga, srpski narod i međunarodna zajednica su suočeni sa predstavom u kojoj srpski ministar spoljnih poslova zuji s jednog kraja sveta na drugi, o trošku srpskih poreznika, pokušavajući da ubedi Evropsku uniju, Ujedinjene nacije i razne druge države u nemoguće, da je Kosovo uvek bilo i uvek će biti deo Srbije. Ta beznadežna strategija je možda ubedila pojedine zemlje da ne priznaju kosovsku nezavisnost.
Ali takođe sam siguran da je ta politika doprinela jačanju stava među vodećim zemljama EU da i dalje drže Srbiju na odstojanju. Isto se može reći za SAD, čije rano priznanje Kosova i prethodno ohrabrivanje njegove nezavisnosti nimalo nije pomoglo uspostavljanju prave bezbednosti na tom prostoru i samo je dodatno pogoršalo odnose između Srbije i Kosova.

Prioriteti srpske vlade su članstvo u EU i očuvanje Kosova u Srbiji. Da li je moguće ostvariti oba cilja nakon odluke MSP?
Jednom rečju, ne. 
Jasno je da skoro sve članice EU žele da se Srbija priključi Uniji što pre. Uprkos Kosovu. Evropski lideri su tokom poslednjih nekoliko meseci ponavljali da priznanje Kosova nije uslov za ulazak Srbije u EU. Istina je, međutim, da će normalizacija odnosa između Srbije i Kosova biti neophodna pre učlanjenja. 
Kako sam pokušao da pokažem u odgovorima na prethodna pitanja, ne verujem da Srbija može fizički da zadrži Kosovo kao svoj deo. 
Ono je fizički odvojeno od Srbije već više od 10 godina. Srbija još može i trebalo bi da istakne značaj Kosova i ključnu ulogu koju je ono igralo i još uvek igra u srpskoj istoriji, ali Kosovo je fizički izgubljeno za Srbiju.

S.M.
Novine Toronto, broj 
1254
Toronto 
23. Jul 2010.