Milić Radević autor je zbirke pjesama " Dani koji se ne broje", kao i poeme "Oće li ne". On je i predsjednik srpsko-kanadskog Udruženja književika " Desanka Maksimović". Za portal Crna Gora, Milić je govori o svom pisanju, pjesmama, inspiraciji ali i o novoj zbirci "Samo me ne pitaj zašto", koja će uskoro ugledati svjetlost dana.
Kada ste počeli da pišete poeziju?
Prve pjesme sam napisao još u osnovnoj školi. Već u srednjoj, mislio sam za sebe da sam formiran pjesnik, ali sa ove vremenske distance ne mislim da tako mlad pjesnik može biti apsolutno formiran kao stvaralac. Još tada sam bio svjestan da će moja životna ljubav biti poezija. Oduvijek sam smatrao da je najbitnija stvar za jednog pjesnika da prepozna talenat u sebi, kao što je to slučaj i sa drugim profesijama, prepoznati talenat je bitna stvar ali to nije dovoljno.
Kada se talenat otkrije tad čovjek mora da radi na sebi da bi opravdao taj isti talenat ili dar pred sobom i drugima. Koliko je genijalnih umjetnika završilo orući njivu, a da nisu ni bili svjesni da u njima leži genijalna kreativnost jednog umjetnika. Takva razmišljanja su mi doprinijela da u životu budem više radostan, a manje veseo. Kao što rekoh u jednoj pjesmi ,,Uspjeh je znati šta čovjek voli".
Možete li nam otkriti razmišljanje kroz koji prolazite u procesu pisanja?
Sve moje pjesme su proživljene tj. autobiografske, nisam od onih pjesnika koji sjede u sobicama pokraj računara tražeći smisao svog postojanja. Između ostalog, pjesniku je potrebna imaginacija i odsustvo realnosti, to je u stvari smisao poezije sopstvenih kontradikcija koje uglavnom možete da doživite samo ako ste daleko od svoje kuće.
Mislim da na taj način najbolje možete pisati o sebi i drugima, nostalgija je taj aparat koji me stimuliše da pišem teme koje bole normalne ljude. Abnormalnost normalnih, rekao bi Hugo Klajn.
Koje su pjesme tematski zastupljene u Vašoj zbirci "Dani koji se ne broje"?
Pjesme u knjizi "Dani koji se ne broje" zastupljene su u sedam ciklusa, pored centralnih tema: ljubav, smrt, odnos prema Bogu, zastupljene su elegične, zavičajne/rodoljubive, refleksivne i buntovne pjesme. Objektivno figuriraju teme bez prisustva dogmatske svijesti, zato se i sam preispitujem tražeći odgovore na smisao života kao nesporazum mene samog sa samim sobom, što se najbolje vidi u ciklusu pod nazivom ,,Umoran stojim".
Zašto baš taj naziv zbirke?
Naziv zbirke ,,Dani koji se ne broje" predstavlja buku i bijes dana koji su prošli i konceptualno značenje dana koje trenutno živim a koji mi metaforički ništa ne znače. ,,Dani koji se ne broje" u prošlosti možda nikada iskreno nisu ni postojali. Ti dani simbolizuju sve ono za čim sam žudio, a čega danas nema, a možda nikada nije ni bilo, ali čemu se nadam da će biti bez obzira na prošlo vrijeme, jer htjeli mi ili ne, prošlost, sadašnjost i budućnost su uporna iluzija.
Ko je vaša najveća čitalačka publika?
Pjesnik obično vidi svoju publiku mogućih čitalaca još dok piše samu pjesmu, a publika se obično opredjeljuje za poeziju koja odgovara njihovom senzibilitetu, u to čvrsto vjerujem, u vrijeme kompjuterske animacije ljudi se teže vežu za ,,prazne priče" i ,,nepoznate materije", već vjeruju u ono iskreno pjesnički proživljeno. Moja poezija sedamdeset posto zavisi od mog okruženja koje oscilira kao amplituda, u stvari i uspjeh svakog čovjeka, bilo kojim poslom da se bavi, sličan je uspjehu pjesnika. Nažalost mnogi su pobjegli sa pjesničkog terena kom ne pripadaju i gdje im nije mjesto, u stvari to je recepcija jednog djela ljudske svijesti.
Svu svoju publiku cijenim koja je izuzetno šarenolika i pišem iz tog razloga da bih čitaoca uvjerio u svoju priču držeći ga širom otvorenih očiju, dajući mu maštovitost i karakter bez putokaza.
Čovjek da bi pisao mora dosta da čita i da bude aktivan u socijalnom životu svog okruženja. Znao sam da sjednem na svoj motor s rancem na leđima i bez ikakvog plana odem u Afriku. Na tom i sličnim putovanjima sve što sam vidio golim okom smatrao sam pjesničkom građom. Obišao sam Kanadu, Ameriku, na dva točka sam vidio najljepše ljepote Rusije i predgrađa evropskih metropola.
Tako nastaje inspiracija za moju poeziju, i baš na tim putovanjima nastaju pjesme kao što je ,,Prošlo je vrijeme kelonskih trešanja" za neke pjesme potrebna je racionalnost biološkog sata, dok su neke pjesme poput ,,Srešćemo se valjda opet" nastale jako davno smatrajući da je tek sada došlo vrijeme da se nađu u krilu čitalaca. Mislim da u mašini-agregatu ,,Harli-Dejvidsona" leži inspiracija za najlepše teme moje poezije.
Kakvi su Vam dalji planovi vezano za vaš rad i pisanje?
Završena zbirka nije domašaj željenog niti može biti to, već nova inspiracija za nove teme. Pređašnja poema ,,Oće li ne" trgla me je da napišem novu zbirku koja upravo treba da izađe pod nazivom ,,Samo me ne pitaj zašto" ova poslednja me je probudila mističkim iskustvom.
Ne pišem poeziju da uljepšam stvarnost, ali ne želim ni negativno da djelujem tj. utičem na svoju naciju, pa bilo to idejom, riječima ili djelom.
Nada Raković
