U subotu, 26. aprila održan je koncert Parnog Valjka u Torontu. Trideset devetogodišnji bend je nastupao dan posle koncerta u Vankuveru, i pre nastavka severno američke turneje. Ispred rasprodatog Opera haus se stvorio red čak tri puna sata pre početka svirke. Publika je bila šaranolika i zastupala mnoge generacije.
Neposredno pred sam koncert, u back stage-u, famozni tekstopisac Valjka, Husein Hasanefendić - Hus, i srce istog, Aki Rahimovski, pristali su vrlo rado da daju intervju specijalno za list “Novine Toronto” .
Huseine, Parni Valjak je bend koji traje od 1975. Ostali ste verni svom stilu muzike, i elegantno preživeli turbo folk maniju devedesetih. Interesantno je da vi pišete većinu pesama i da bend prihvata i usvaja Vaše stvaralaštvo, iako je poznato da je muzički ego jak i da često dolazi do sukoba u kreativnim idejama i smerovima. Opišite mi Vaš kreativni proces.
“Ja uvjek unosim neki predložak, nekada više, nekada manje razrađen, uvjek u bendovsku situaciju gdje svako daje neki doprinos. Sa drugim ljudima bi to vjerovatno drukčije to zvučalo. Ili, što neki autori rade, insistiraju apsolutno na onome što im je na pameti, ali ja više volim da svako da neki svoj začin. Onda naravno ljudi više osjećaju sebe unutra, nego kao glazbenici koji su dobili partiture i sviraju ih profesionalno, ali nisu toliko emotivno vezani kao kada sudjeluju u procesu stvaranja.
Ja imam uvjek zvuk pjesme i neki svoj stav, i često imam zaista gotovu pjesmu, ali to ne znači da će ona u takvom obliku i zaživjeti, zato jer uvjek svako od nas ugradi dio sebe u to što dobijemo kao gotovu izvedbu.
Nekad, kad se pogubimo u ideji, kada krene u nekom drugom smjeru, ja osjećam da to nije smjer pjesme, i ja onda usmjeravam i vučem u nekom drugom smjeru. Ali najčešće je - evo pjesma, i onda krenemo svirat. Evo na zadnjem albumu, Nema Predaje, naslovna pjesma, mi smo to u našem studiju snimili. Stavili smo mikrofone, danas to tehnologija omogućava, i odsvirali smo pjesmu dva puta, i treći put kada smo je odsvirali, to je verzija koja je sada na albumu. Jednostavno je zabilježeno, i ostalo na albumu.
Neke pjesme kliknu, sa nekima se više mučimo. Rezultat je uvjek zajednički trud, da točno bude nešto u šta vjerujemo. Najbanalnija usporedba je, kao neki lonac u kojem se neko jelo kuha, i onda svako dodaje neki svoj začin. A svi ti začini kada se izmješaju, onda je i jelo ukusno. Tako je i sa našim pjesmama”.
Interesuje me album “Buđenje”, koji ste stvorili tokom sukoba u Jugoslaviji, u devedesetim godinama. Nije bio vezan za rat, i sudeći po njemu, Parni Valjak nije bio politički nastrojen.
“Ja ne doživljavam sukob među ljudima zbog religije. Religiju poštujem i čak sam na neku foru religiozan, ali ne na klasičan način. Nema opisa to u što ja vjerujem. Ali mislim da u ovom segmentu, ljudi koji su si dali pravo da tumače religiju nisu baš ni u jednom segmentu ispali ispravni. Nije sukob među ljudima, sukob je među političkim interesima. Mi smo se opredjelili za pošteno, za ispravno, za pozitivno”.
Taj album, Buđenje,je snimljen baš u tom periodu, tokom rata. I na primer, pesma sa imenom Ljubavna, sami stih iz nje "moje ime nije važno", ili "naoružan samo smješkom", zvuči kao da ste nameravali da se ne opredelite i da je dobar čovek - dobar čovek. Nazvati pesmu ljubavnom, p
isati o ljubavi kada su svi grcali i bili u jako bolnim momentima, je bio drugačiji stav od mnogih drugih bendova koji su izdavali albume u to vreme.
“Čovjek je satkan na neki svoj način i doživljava svjet. To što se dešavalo oko nas… ja se sa tim nikako nisam mogao poistovjetiti. Bio sam protiv toga. Puno se ljudi raziđu, ali ne na takav način. Ja sam bio uvjeren da je nemoguće natjerati ljude da se tuku jedni s'drugim. Valjda je to precjenjivanje civilizacijskog trenutka. Otkud sad, u vremenu u kojem živimo, poučeni povješću? Trebalo bi se nešto naučiti iz te povjesti.
Takođe, prije rata su snimljenje neke pjesme koje su ga nagovjestile. Ali te neke pjesme, koje nisu procjenjene kao komercijalne, se ne vrte na radiju. Recimo stihovi "ne može po tvom, ne može po mom - hajde da se nađemo na pola puta".
Na tom albumu postoji neko čuđenje, kao na primer stih "dok drugi grade, mi rušimo mostove". Pjesma Zašto prolazi vrijeme ljubavi se može shvatiti na jednom nivou, a može i na nekom drugom nivou. Jer tad se osjećalo da smo krenuli u nekom lošem smjeru. Ono što je bitno je da uvjek postoje neki klinci, neki ljudi, koji to razumiju, i čovjek dobije satisfakciju. Recimo, Ljubavna konkretno, dobio sam hrpu pisama, jer su ljudi tu pjesmu doživjeli dosta intenzivno, taj stih. Prepoznali su se”.
Posle turneje 2005. godine, nastalo je zatišje. Mnogi su mislili da je to kraj Parnog Valjka.
“Mislili smo i mi! Mi smo doslovno stali. To je bilo 30 godina postojanja, okruglo. Ne da je to bilo bitno, ali to se nekako poklopilo sa trenutkom kada smo i mi bili umorni od svega. Postavile su se granice između nas i ljudi koji nas vole. Mi smo postavili visoke standarde, i u produkciji i naš nastup - koji na žalost ne možemo ovde rekreirat - kako to stvarno izgleda, je mnogo veći od ovoga što ćete da vidite. Od jednom dođete u situaciju da više ne možete to ekonomski izdržati. Moramo se odricati nekih svojih standarda i ići niz nizbrdicu, ili stat. I onda smo odlučili stat. Htjeli smo ostaviti neku veliku priču iza sebe, i ne pasti sa standardom, sa izvedbom, sa svim.
To je dosta bolno bilo. 30 godina je ozbiljan period. Ali onda se desila jedna pozitivna stvar. Svi smo se realizirali pojedinačno. Svi smo se na neki način naučili živjeti bez Valjka. Jer Valjak je ipak neka sigurna luka. Radi se, zarađuje se, živi se. Sad odjednom toga nema i svako se snašao na svoj način. Aki je imao solo album, jako kvalitetan album. Ja sam pisao pjesme, više se bavio glazbenom unijom. Mi smo se razišli, nismo se raspali. Znali smo se sretat i družit. Zaista je ostala neka dobra vibra među nama.
I malo po malo, kao rjeke kad se počnu privlačit, ajmo ponovo. Snimili smo jednu pjesmu, da testiramo sebe sa nečim, i evo sada vam nudimo ovo što ovog trenutka smo mi. I tako smo zaživili u vrlo kratko vrjeme”.
I Valjak je zaista opet zaživeo, čak i sa novim generacijama.
“Da, jer stariji se ne daju, jer stariji su opterećeni nostalgijom. Teško ih je razbiti, i teško im je tu nostalgiju izbiti. Neko se zaljubio sa Stranicom za dnevnik. I ja recimo pišem za novi album, pišem apsolutno bolje pjesme. Ja apsolutno vjerujem u to. Harmonijski, melodijski, tekstualno su jače pjesme. Ali nekom ko je čvrsto vezan za stare pjesme - njemu je to novo dobro, ali ovo staro je bolje. Vezuje odrastanje i sjećanja sa tim pjesmama, i nove pjesme do njega ne prodiru.
Zato su klinci otvoreniji. Oni te stare pjesme znaju, ali nisu tako vezani za njih. Jer se njima sada dešava odrastanje uz ove nove pjesme, jer se neko prvi put poljubio uz ovu pjesmu, i ona njemu postaje emotivna veza. Sjajno je to kada u publici vidimo tu našu generaciju, koja sada sjedi u tribinama, a tu su i ti novi klinci koji donose novu energiju, koji su izrazito bitni za bend jer su dokaz da možemo da emitiramo nešto što ta generacija prepoznaje”.
Da se vratimo na prošle albume. Samo snovi teku uzvodno je mnogo drugačiji album Valjka. Mnogo je agresivniji, definitivno su gitare jače, više je rok nego pop. Postoje samo dve balade na tom albumu. Da li je taj album oslikavao tadašnju situaciju, koja je u svim zemljama bivše Jugoslavije bila krizna?
“Da, tu su mnoge pomaknute i odmaknute pjesme. Da, ima pjesama koje su snimane uživo u Ljubljani. Ali prate taj album Zastave, a ne bih rekao da su Zastave baš pop album. Jesu pjesme malo mekše… Mislim, to su trenuci. Nema tu neke promišljene politike.
Ali da, apsolutno su pjesme u Snovima vezane za to vrijeme. Rječi "ja imam pravo na svemir, ja imam pravo na nemir", to je stih koji negdje obilježava - jer tad se osjećalo da srljamo u propast neku. Mislim, kriza. Zašto je to uopšte bitno u glazbi? Ljudi nemaju novaca. Što prvo strada? Ono što nije presudno za život. Mljeko, kruh, to su prioriteti. Zabava, i ono nešto sebi za dušu, da odvojiš vrijeme i novac za to, da odeš na koncert ili da kupiš CD, ne možeš u tim situacijama. Nama je važno da ljudi učestvuju u tome što stvaramo. Kada su dvorane prazne, nije nama problem što smo manje zaradili, nego što smo pred manje ljudi svirali. I sa manje ljudi smo komunicirali. To su razlozi zašto ta kriza na neki način pogubno djeluje i na glazbu.
U tim momentima krize se rađaju neke dobre stvari, ali imaju manji dobačaj.
Ali ovo što ste rekli, to mi niko do sada nije tako definirao da su Samo snovi bas rokerski. Ali jesu, to je činjenica. Snimali smo uživo. Bili smo u jednoj prostoriji svi zajedno, i kefali. i dosta, onako, opušteno. A prije toga 
smo dugo vremena svirali akustiku, što je užasno zabavno svirati. Ali valjda smo se zaželili jače svirke, i to se osjeti na rifovima. Da, ima toga. Čvrst je album”.
U ovom trenutku bend je već spreman da izađe pred nestrpljivu publiku, ali Aki Rahimovski srdačno ostaje da odgovori na par pitanja.
Moram da primetim da ste se vratili u punoj snazi. Rasprodajete ogromne koncerte. Šta je to što vas i dalje drži zajedno, i šta vas motiviše da i dalje postojite i stvarate kao Parni Valjak?
“Sigurno, najveća motivacija je publika. Posebno, tu su neki novi klinci koji se pojavljuju na koncertima. To su djeca koja znaju cjeli opus Parnog Valjka. Što li zbog svojih staraca, što li zbog interneta, ali definitivno oni su dokaz da je Valjak bezvremenski bend. Ono što im dajemo nalazi se u njima, da li su to klinci, ili ljudi od 60 godina, pronalaze se u našoj muzici. Mi uživamo u ovome što radimo. Ugodno se osjećamo i ugodno starimo. U stvari, više i ne starimo. To što doživljavamo je bezvremensko i drži nas pod tom jakom energijom”.
Ragovarala sam sa Husom dosta o procesu kreacije. Ta vrsta poštovanja i komunikacije koju vi imate u bendu je veoma retka. Kako postojite i radite tako dobro, i tako dugo?
“Primjer te priče je, kada smo slavili 25 godina Valjka, svi ljudi koji su radili u prošlosti sa Valjkom, su se pojavili. Bilo je prekrasno vidjeti tu grupu dobrih prijatelja. Valjak je jedna velika porodica. Kod nas nije najviše bitan taj tehnički dio, već je bitan taj sastav porodice. Biti čovjek. Ako pasujemo, radimo, ako ne pasujemo, ne. Postoji tu jak ego, znamo se posvađat, ali svađa nije tipa 'daj mi moje prnje', već su to konstruktivne svađe, da ono što radimo dobije na kvalitetu. Danas ne radimo da imamo hit, već da imamo pjesmu. Jer meni je bitnije da imamo pjesmu koja će da ostane, nego trenutni hit”.
Turneje su naporne za muzičare, pogotovo u inostranstvu i to ne samo zbog različitih vremenskih zona. Vi takođe vučete i postavljate opremu, a umesto arene sa 20,000 ljudi, sluša vas par hiljada. Profit nije veliki, a trud jeste. Kakva je razlika u energiji, doći u Toronto, ili u grad na Balkanu gde je odziv publike mnogo veći?
“Nema razlike. Bilo vas pet tisuća, pedeset tisuća, mi smo isti. Kada izađemo na binu, kad se pogase svjetla, više ne postoje Valjak i publika, već postoji jedan veliki Valjak, od petsto ljudi ili pedeset tisuća ljudi. Ne 
moram ni pjevati više. Zovu me Mišom Kovačem! Samo dignem ruke, i svi pjevamo zajedno. To je veliko povjerenje, koje se steklo godinama, i mi se svaki put trudimo da je svaki koncert ostavi takav utisak da možemo doći i sljedeći put”.
Počinju taktovi pesme Zagreb ima isti pozivni i Aki istrčava na scenu. Publika već vrišti. Aki diže ruke, i stvara se ono što je spomenuo - jedan veliki Valjak. Svi pevaju u glas, oči svetle. Energija se ne može prepričati. Ovi iskusni rokeri dižu raspoloženje do neočekivanih visina. Oko mene đuska prijateljski talas bivših Jugoslovena. Osmeh je na svakom licu, i sve se reči tope u isti refren.
Ne sećam se poslednjeg koncreta na kojem sam osetila toliko emocija, i videla iste na licima prisutnih. Ovi, ne više tako mladi momci, su se dali silinom na kojoj bi im mnogi mladi rokeri pozavideli. Apsolutno je jasno zašto je Parni Valjak i dalje kvalitetan i aktuelan.
Radujemo se povratku ovog sjajnog benda u Toronto u oktobru, jer ovo treba ponovo doživeti.
Razgovor vodila:
Dijana Ebach
Foto: Ivana Đorđević
