POZORIŠNA PREDSTAVA IZ OTAVE

Žmaaaaarci u Torontu

Našoj publici draga i poznata, ekipa Srpskog teatra u Otavi (STO) priprema se da gostuje u Torontu. "Srpski teatar u Otavi" je dosad na scenu postavio više predstava: od severnoameričke premijere Nušićevog "Sumnjivog lica", preko svetskog pozorišnog hita "Kidaj od svoje žene" Reja Kunija i dela savremenih srpskih autora - "Kovači" Miloša Nikolića, "Život iz početka" Miroslava Momčilovića, "Laki komad" Nebojše Romčevića - do originalnih dečijih komada "Čudesni brod" i "Čuda se dešavala dok su deca spavala" Dimitrija Stanišića.
Zmaaarci-proba
Verovatno se publika u Torontu seća "Sumnjivog lica", komedije "Kidaj od svoje žene", "Kovača" i dečije predstave "Čudesni brod" kojima su nas, prilikom svojih gostovanja oduševljavali kreativnim i profesionalnim pozorišnim postavkama. 

Ovog puta nam donose komad "Žmaarci""Dejvida Frenča (David French), jednog od najpoznatijih i najizvođenijih kanadskih dramsih pisaca. Ova produkcija je po mnogo čemu jedinstvena: ovo je prvi i originalni prevod komedije "Jitters" na srpski jezik; predstava se bavi kanadskim (tj. našim) temama i premijera ovog na srpskom jeziku je u Torontu.

Komad "Žmaaarci" na scenu postavlja reditelj "Srpskog teatra" Dimitrije Stanišić (koji je radio i na prevodu) sa uigranom ekipom pozorišnih entuzijasta u kojoj su: Aneta Mihailović, Bojan Lalović, Ljilja Sudimac, Ljiljana Trivunčić, Mićko Jevtović, Neđo Ćorluka, Nemanja Janjatović i Ratko Todorović. Važan ostatak ekipe čine "pozadinci': Gordana Jevtović, Ljuba Bogunović, Ljubica Lazaravić, Nikola Petrović i Vildana Stanišić. Ekipa "Novina" bila je ovih dana na jednoj od proba predstave "Žmaarci". Sa tog susreta čitaocima i, nadamo se skorašnjim gledaocima (premijera je 18. juna na sceni u Assembly Hall, 1 Colonel Samuel Smith Park Drive, Toronto) donosimo reportažu, razgovore sa rediteljem, glumcima i pozadincima. 
Kidaj-od-svoje-zene--Rajk
Reditelja Dimitrija Stanišića pitali smo zašto se prihvatio prevoda i režiranja ove komedije?
Pre svega, privukao me izazov rada na kanadskom pozorišnom delu. Drugo, to je bio izbor Umetničkog saveta našeg pozorišta. Dejvid Frenč je poznat po satiričnom i humorističkom osvrtu na situacije i karaktere. Čitajući komad bio sam fasciniran univerzalnošću ideja, mentaliteta, ljudskog ponašanja i pokatkad neljudskih, ali prepoznatljivih reakcija . Predstava se bavi turbulentnim momentima pozorišnih umetnika koji, pripremajući predstavu, 'daske koje život znače' pretvaraju u komično 'ratno polje' samih likova. U jednoj sceni reditelj 'predstave u predstavi' opominje glumce da vode računa kako se ponašaju, a jedan lik mu, opravdavajući se, ljutito odgovara: 'Pa, mi nismo odrsali ljudi; mi smo glumci'. 

Ovo naglašava osnovu svih sukoba i komičnih situacija i mislim da je baš izazovno da se to pretoči u scenski izraz. Verujem da je interesantno da se našoj publici pokaže šta se dešava dok se priprema predstava, kako se vole i mrze iza scene 'zvezde i zvezdani', kako (bez onog zašto) spletkare i podmeću noge jedni drugima, a sve to za vreme rada na zajedničkom poslu, s ciljem da se publici pokažu u najboljem svetlu i da produkcija bude što uspešnija ne bi li je prodali Brodveju. 
Cuda-se-desavala-dok-su-dec
Prethodnim pitanjem, a i odgovorom, nagovestili smo čitaocima šta je tema predstave. Čime biste ih još zainteresovali i naveli da pogledaju predstavu?
Vi ste bili naš prvi gledalac, videli ste probu. Reč je o celovečernjoj komediji u tri čina u kojoj i tekst i glumačke sposobnosti dolaze do izražaja. Kada radim predstavu, radim ono što bih ja voleo da vidim, ne samo da se zabavim nego i da saznam nešto novo i da vidim uspešne glumačke izvedbe. Ova predstava ima količinu i mešavinu svega toga, a privlačna je u smislu komunikacije sa publikom. Sve je toliko životno, tragično postaje komično, neljudsko postaje ljudsko, a sve što je normalno najednom postaje nenormalno. Tako da će se, u ovoj predstavi, iako se bavi pozorišnim glumcima, svi prepoznati. Nismo li svi glumci u našoj svakodnevnici?!

Zivot-iz-pocetka--AnetaDa bi postao istinski majstor u svom poslu, da bi za svaku novu produkciju uspeo iz lavirinta kreativnosti izneti ono najbolje, glumac najpre treba da pobedi lični ego koji ga, u suštini i čini glumcem. Anetu Mihailović-Petrović, koja tumači glavnu žensku ulogu, pitamo šta ju je privuklo liku Džesike. 

Pre svega, verujem da je svaki glumac zainteresovan da igra nekog drugog i drugačijeg i da uživa u bavljenju tuđim životom. Koliko god voajerski ili uvrnuto zvuči, na taj način pokušavaš da se saživiš s nekim drugim i zanemariš sebe i svoju egzistenciju. Lik Džesike, izbledele ali sujetne pozorišne zvezde, me zaintrigirao jer je ona suprotna svemu onome što je moj umetnički moto. Ona ne može da pobedi svoj veliki ego, ne može da se pomiri da joj 'daske koje život znače' izmiču i to je čini nesigurnom. Stalni sukob s Patrikom (još jedan sujetni, ali infantilno zavidni i cinično zajedljivi glumac) pojačava njenu ličnu nesreću, a to se odražava na celu situciju i stvara neprijatnu atmosferu u celoj pozorišnoj grupi. Ova uloga je umetnička avantura koja pokazuje da ponekad (kao što reče Beket) "ništa nije smešnije od ljudske nesreće". 

Micko Jevtović koji tumači lik Patrika kaže:
Radeći ovu predstavu o pozorišnim umetnicima, imaš osećaj da si zašao među grupu ljudi-likova koji rad na komadu koriste da projektuju svoje sitne interese, neiživljene živote, nedovršene planove, neodsanjane snove, nedostignute ciljeve i nedoživljene slave. Imaš osećaj da su 'kanibali' koji vrebaju trenutak da proždiru i to predstavi dodaje komičnost.

Zivot-iz-pocetka--Cale
Nakon jednogodišnje pauze, Nemanja Janjatović se vratio pozorištu? Zašto baš ovaj komad? 
Pozorište je kao dom koji, u suštini, nikad ne napustiš jer mu se uvek vraćaš. U ovom komadu igram lik reditelja koji, iako poznaje glumačke psihologije, prvi put ima priliku da, pored režiranja, grčevito pokušava da 'drži sve konce u rukama' ne bi li spasao produkciju. Da li mu uspeva ili ne, videli ste na probi. Tragičnost njegovog položaja je komična. Publika će imati osećaj da gleda "reality shonj" o svemu što se dešava pre dizanja /posle spuštanja zavese. 

U razgovoru sa ostatkom ekipe istaknuti su još neki slojevi ove predstave :
Ljudski karakteri su najzanimljivija pojava jer su uvek tajna, nepoznanica koliko god mislili da ih poznajemo. Ono što je privlačno u ovom komadu, između mnogih elemenata, jeste i ovo: nemogućnost da se pobegne iz zamke društvenih mentaliteta, odnosi različitih kulturnih grupa, komičnost pokušaja da budeš ono što ne možeš i iznenađenja koja nastaju u tim pokušajima. Iza fasade rada na novoj produkciji, glumci, reditelj, autor komada, pomoćno osoblje - svi na komičan način dočaravaju naša svakodnevna pitanja o svetu u kojem sada živimo i ljudima s kojima sarađujemo, hteli to ili ne. Zašto Irac ismejava Grka? Zašto kanadski glumac ima kompleks inferiornosti u odnosu na Amerikanca? Kako to da svi znaju zašto asistent inspicijenta ima račun za vodu veći od stanarine? Zašto neko obraća pažnju na nečiju modricu na butini? Otkud novopečenom glumcu tolika uverenost u dolazeću slavu, a na premijeru kasni i stiže pijan? Komad "Žmaarci" se na duhovit način i s humorom dobrog ukusa osvrće na sve to i na mnogo više od toga.

Šta je to u vama što vas podstiče da nalazite energiju i vreme da se bavite pozorištem?
Vildana: U svetu brojeva (od SIN, poreskih, 'preš one', računa, do bankovnih, umrlih, ubijenih…) ponekad imamo osećaj da se gubi mogućnost sporazumevanja jezikom koji je prirodniji i bliži ljudskom biću. Iako i taj svet funkcioniše ipak po ljudskim principima, pokatkad se svede na to da je čovek nula (doduše, nula je i sve i ništa) jer se ne uklapa, ili je to sve dosadno, sumorno, obično. Da bismo opstali i u takvom svetu, a i sačuvali našu stečenu potrebu da se družimo sa kulturnom baštinom jezika koji nam je, ne samo razumljiviji nego i bliskiji, moramo izaći bar na trenutak iz sveta cifara, ili iz te nule stvoriti ili pronaći neki drugi. To radimo čitajući, pevajući, slušajući, a neko i pišući, glumeći, režirajući ili praveći scenske potrepštine. Ta magižna avantura traganja je u suštini zasnovana na ljubavi prema ljudima, druženju i sporazumevanju. Tu leži izvor energije. A kad postoji energija, vreme se pravi. 

Ljubica: Ali, ako ne 'vežbaš' tu ljubav, ona ishlapi a time i energija i želja da 'napraviš vreme'. Ne sećam se koji od naših velikana srpske glumačke scene, negirajući floskulu o nemoći malih zemalja da se otrgnu iz ralja velikih i navodeći primer Japana, reče: "Vežbaj svoje vrednosti, bre!" To važi za svakog čoveka. Svaki pojedinac, svaka grupa, svaki narod ima svoj duh, svoje nedoumice, svoju sudbinu, svoje sećanje, svoj ponos... Jezik, a time i kultura jesu sfere u kojima se i čime se sve to izražava. A pozorište ima taj izazov da spoji sve umetnosti u igru u jedinstvenoj intearkciji s publikom. Tako mi vežbamo i održavamo svoju kulturu. Verujem da publika dolaskom na predstave čini isto. Kidaj-od-svoje-zene---Nem

Ma, ko ima vremena da prati šta se dešava na pozorišnoj sceni dijaspore kad treba da gradi karijeru, otplaćuje kredite, šalje decu u škole, (ne samo) benzin stalno poskupljuje…? Imam televiziju, internet, igrice, štampu, krsne slave, zabave…

Gordana: Svesni smo da pozorište nije u modi ne samo u krugovima dijaspore, nego i generalno. U svetu instant-slave, blestavih pakovanja, 'mnogo buke ni oko čega', pozorište je, iako nenametljivo, ipak prisutno. Potrebno je strpljenje i predanost tome što radimo, a toga izgleda imamo. Nije samo ljubav prema našoj kulturi i pozorištu bila temelj ideje da (2002) osnujemo Srpski teatar u Otavi. Smatrali smo da naša grupa entuzijasta, pozorišnih profesionalaca i amatera, ima šta da ponudi publici na jako visokom nivou jer naši ljudi žele, vole i poštuju taj živi kontakt kroz koji se neguje jedinstveni osećaj da smo se svi - publika i izvođači - sreli u datom trenutku i zašli u nešto što je naša zajednička baština. Pozorište je sretanje koje oplemenjuje. 

Mićko: Nije to 'umetničko samozadovoljavanje' onih koji prave predstave jer je pozorište, po svojoj suštini i istorijskoj funkciji, umetnost namenjena drugima, umetnost širenja ideja, osećanja, slika i izazova. Voleli bismo da uvek ima pet stotina posetilaca (kao što se i desilo u Torontu kada smo igrali "Čudesni brod") jer smatramo da rad i kvalitetna predstava privlače mnoge koji žele da učestvuju u umetničkom stvaranju koje se dešava samo radi njih i s njima u vremenu trajanja predstave. 

Da li smatrate da u Kanadi treba da zaživi amatersko pozorište i da ono pruža kvalitet koji zadovoljava određene pozorišne kriterijume?
Ljilja S.: Smatramo da je veš zaživelo. Mi ovo ne radimo kao tezgu da se ubije koja kinta. 
Ljilja T.: Naša publika očekuje kvalitet i mi verujemo da je do sada nismo izneverili jer ulažemo svoje profesionalno umeće i ljubav. Publika je, verujemo, svesna koliko vremena, odricanja, zalaganja treba da se napravi predstava. 

Ljuba: Mi smo većinu svog repertoarskog izbora bazirali na žanru komedije. Napraviti dobru komediju, ili uopšte, dobru predstavu je ozbiljan posao koji pričinjava radost onima koji stvaraju i onima kojima je namenjen. Na taj način s publikom delimo ono najbolje što imamo - lepotu sporazumevanja i zadovoljstvo da imamao priliku da to što stvaramo podelimo s drugima. Dobra komedija, dobar smeh je osveženje u svetu realnosti koji na trenutak zanemarimo ili nas predstava promeni, oplemeni pa i tu realnost posmatramo kroz šarenija i smešnija sočiva. 

Dimitrije: To i jeste draž naše nove predstave "Žmaarci" - da se likovi, u ovom slučaju glumci pozorišta koje sprema novu predstavu, stave u situacije koje su smešne jer odslikavaju životne komične odnose naše svakodnevnice. Kako se izmaći starenju, senilnosti, nepopularnosti; kako ostati privlačan, postati poznat i slavan; kako na vreme stići s jednog posla na drugi; kako nasamariti protivnika - sve su to uobičajene brige, trošenja i težnje naših svakodnevica. Ali, ono što je jedinstveno, a to samo pozorište uspeva, jeste spojiti sve to na jedno mesto i u isto vreme - onda nastaje urnebes.

Laki-komad--Nemanja-i-NikVi ste osnivači festivala koji se održava svake godine, što je veoma lepa ideja koja je animirala i druga pozorišta da redovno spremaju predstave. 
Mićko: Drago nam je da je naš početak bio motivacija i drugim umetnicima i entuzijastima da se pokrenu i stvaraju za našu zajednicu. Pozorište, generalno govoreći, ima zadatak da umetnički opravda predstavu, repertoar. Osim toga, smatramo da pozorište ima ulogu širenja virusa koji se zove pozorišni entuzijazam. Iako smo prvo srpsko zvanično registrovano pozorište u našoj kanadskoj (i američkoj) dijaspori, imamo sreću da nismo jedino. Naš plamičak je zapalio i druge, tako da od 2007. godine, kada je održan prvi festival (OFSET- Otavski festival srpskih emigrantskih teatara) sve je više novih pozorišta koja rade i žele da učestvuju na Festivalu. Možda je u početku nekima ta manifestacija zvučala prepotentno, ali je zamišljena kao susret i razmena, s jedne strane, i kao jedinstveni ugođaj za publiku koja ima priliku da vidi predstave različitih žanrova, koncepcija i pozorišinih izraza. Umetnički dometi predstava svojom raznovrsnošću nude publici program koji gleadoca pokrene ne samo sadržajem priča, nego i svežinom ideja, kao i snagom energije koja zrači iz svakog izvođača. Što nas više ima, bolje za sve - umetnike, publiku, našu kulturu, naš duhovni opstanak. 

Dimitrije: Za svakog umetnika mera uspeha i izvor radosti je u radu s drugima. Nema ništa lepše nego kada znate da postoje glumci, reditelji, scenografi koji su se okupili oko istog projekta i sa istim žarom stvaraju nešto što će da podele. Festivalski susreti i razmene su dragoceni, a OFSET je festival koji se voli. Šteta što nemamo sredstava pa da se sva pozorišta okupe na istom mestu i u isto vreme pa da možemo da se duže i opuštenije družimo i razmenjujemo pozorišna iskustva ili da čak napravimo zajedničku predstavu. Ali, ako dovoljno zajednički želimo, i to će da se desi. Ako ne sada, onda će to ostvariti neki novi klinci koji imaju 'pritku' uz koju može da se penje 'njihov paradajz" (što reče Lane Gutović). Baštu imamo, i treba da je sadimo, zalivamo i plevimo. Izgleda da je sve više sadnica i bićemo preserećni ako preraste u negovanu džunglu. 

Nemanja: Ne znamo kakav je situacija sa pozorištima iz Čikaga i Toronta, ali mi iz Srpskog teatra, iako profesionalno radimo predstave, svi to radimo bez novčane nadoknade. Sredstva koja se zarade, ako se nešto zaradi izvođenjem predstave ili svirkom (pošto je većina glumaca i muzički nadarena), ulažemo u novi projekat: plaćanje sale, scenografiju, kostime… I da otputujemo u Toronto, Kičiner, Šerbruk, da podelimo našu radost s vama. 
Šta je nagrada? Pa, na licu mesta je dobijamo svaki put - aplauz. Laki-komad-Nikola-Ljilja

Ivana Đorđević
Novine Toronto, broj 
1290
Toronto 
10. Jun 2011.