Povod ovom razgovoru je svakako, promocija treće knjige Radmile Karadžić (Maja Pop) ‚‚Nebeski Žig'', koja će se održati 2. oktobra u 19: 30, u crkvi Sv. Sava ( u ulici River) u Torontu… ali ne samo to.
Povod je i želja da predstavimo i podsetimo na jednu izuzetnu ženu, koja je uspela da izađe iz svoje čaure i krene putem svojih snova i želja, u večitoj nadi da će se na tom putu približiti onom najdubljem u sebi, onim iskonskim vrednostima življenja. I kao neki mali svetionik, odolevajući naletima svih vetrova života, krhka i po prirodi tiha, postojano i sa velikim žarom, “svetli” kao podsticaj svim zalutalim putnicima.
Njene knjige nisu samo lepa priča koju ćete u izmaglici pamtiti godinama. Ona je kroz obične životne situacije protkala predivan spektar emocija, mudrih misli, iskustava... Njena knjiga se ne čita u vozu, u pauzama između stvarnosti života, na plaži nekog karipskog mora.
Njena knjiga se proživljava, ostaje u nama i rado je se sećamo. Njene margine vas najčešće magično vuku da žvrljate po njima kratke misli, jer ona provocira, čačka, podstiče. Jednostavna ali u isto vreme obojena bezbrojnim nijansama života, kroz nenametljivo pripovedanje čitoca navedi na razmišljanje.
Tražeći suštinu, ulazeći duboko u sebe i posmatrajući svet oko sebe, ona živi nov život …i to samo iz jednog razloga i sa jednim ciljem SPOZNATI LjUBAV I ŽIVETI S LjUBAVLjU...to je Radmila Karađić.
Kada smo prvi put razgovarale, povodom Vašeg prvog romana (2009), pitala sam Vas: ''Šta tinja u Radmili Karadžić što Maja Pop mora da realizuje na papiru?''
Rekli ste: ''Tinja život kao čudo, tinja svetlost, tinja večnost, lepota i moć ljubavi. Na papiru mi snovi javu dotiču, na papiru najtananiji deo moje duše počinje da vibrira, na papiru prestaje da postoji vreme, samo se trenutak sadašnji propinje moćno. Na papiru se lečim od svakojakih boleština i osećam blaženost sopstvenog isceljenja...''
Danas, posle trećeg romana moje prvo pitanje je: Dokle je stiglo ovo što je tinjalo tada? Imam utisak, da se razbuktalo.
“Svaki proces se razvija na bolje, pa i ovaj. Ono što je tinjalo, moćno je zaiskrilo i pretvorilo se u plamen. Osećam da sam ukoračila u moju obećanu zemlju ljubavi, obasjanu Božjim blagoslovom. Osećam da je Maja Pop prokrčila put dajući mi slobodu koju nikad nisam sebi dopuštala, dajući mi veru u sebe samu- koju nikad nisam imala, dajući mi mir u meni koji svetlost zrači, dajući mi život.Tako sam blizu da utopim Radmilu u Maju, da ih sjedinim u jednu ličnost. Vidite koji je to put? Pa, kako ne bih bila zadovoljna?! I svako od nas ima svoju Maju u sebi. Dajte joj ime i samo grabite napred prema otkrovenju Boga u sebi. Jako sam zahvalna za sve što mi se dogodilo, za moj put, za moj Nebeski žig “.
Prošlo je 6 godina od prvog romana. Prošlo je 6 godina od prvih Vaših koraka u "novi svet". Žena koja je živela u kocki, poštujući apsolutno sve norme sistema, danas sedi pored mene, sa blaženim osmehom, smireno pričajući o svetu koji joj se otvorio i neverujući da je toliko dugo živela u mraku opterećena nebitnim stvarima koje društvo nameće. Šta se dogodilo sa Radmilom? ili je bolje da pitam Šta se dogodilo sa Majom?
“Kako je brzo prošlo, kao treptaj okom! Krenulo je ko zna u kom mom predhodnom životu, a u ovom naravno kad sam začeta, ali ja nisam to prepoznavala, priznavala. Ja sam vam dobar primer šta vaspitanje u ovom društvu učini od deteta. Naravno vaspitanje iz najboljih namera koje dolazi od roditelja, škole i ostalih društvenih institucija. Uče nas kakva su pravila i zakoni da preživimo u današnjem ludom, ludom svetu, da bismo se uklopili u društvo i život, da ne budemo otpadnici.
Uče nas da je važno koliko ćemo steći, kakve su nam ocene u školi, karijera, kako se predstavljamo u javnosti - forma. Nikako nisu važna osećanja. Ako ih ne možemo izbrisati, treba ih negirati i sakriti negde duboko u nama gde ih niko neće videti, niti naslutiti. Duša, ma kakva duša, mi danas živimo u bezdušju.
U svoj toj trci otuđujemo se od svoje biti i živimo kao roboti. A ja sam bila dobro dete, dobar đak, dobar profesor, dobra žena, dobra majka... I radila sve kako je drugima odgovaralo i nikad nisam bila ono što ja jesam. Nisam sebe ni videla, ni primećivala da postojim. Zato sam uvek izgledala tužno, a da to nisam razumela.
U toj trci ponekad bi samo procurile moje pesme, pisanje dnevnika, dugih pisama prijateljima. Te tužne vibracije moje duše bile su poruka koju je voda u mom telu prenela svakoj ćeliji. I onda je došlo do eksplozije. Stigao mi je kancer četvrtog stepena. Poruka je bila: 'ili ćeš se promeniti ili ćeš umreti.'
Ja sam preokrenula svoj život kroz tešku borbu i tako pretvorila najtežu bolest u najveći blagoslov. Svetlost koja živi u svakom od nas, ja sam sagledala i pustila da izađe iz mene. Nevidljivoj energiji sam dala vidljivi efekat. To je karizma. To je onaj sjaj u oku koji nikakav novac ne može da kupi. Spoznaja veličanstvenog bića koje svi mi jesmo. To nije bio moj plan, ali sam se otvorila da Božji plan može da se ostvari.To je kreativnost. Sve ostalo su nijanse. O lečenju bih mogla da pišem strane i strane, ali to ćemo da ostavimo za drugu priliku”.
|