U RAZGOVORU SA OZRENKOM MRKIĆEM

Eksplozija koja ne prestaje

zrenko Mrkić je imao dvocifreni niz samostalnih izložbi, a učesnik je još brojnijih zajedničkih izlagačkih poduhvata. 

Ozrenko MrkicKrenućemo od samog početka, od mesta gde si rođen i kako je sve počelo? 

Rođen sam u Mostaru, ali ga ne smatram rodnim gradom. Rano smo se odselili u Sarajevo, imao sam svega dve godine. Tamo sam odrastao i što se kaže shvatio život, koliko čovek to može. Tamo sam živeo do rata, ovog 90-tih. Ali, kasnije, dok sam odrastao, posjećivao sam Mostar i baš sam ga zavolio. Bilo mi je nekako drago da sam rođen tu, u tom gradu. Drugo je tamo i svjetlo i patina, drugačija je starina od one u Sarajevu. 

U Sarajevu si rastao u centru?

Sarajevo jeste bilo centar, ako na to misliš, ali moje odrastanje je bilo na Grbavici, naselje uz šumu. Kao djeca više smo od dana bili u šumi nego po kućama. Bilo je to drukčije vrijeme, Svi smo, nekako, živjeli zajedno, sav komšiluk. Ide se u kino, jedan od roditelja nas vodi, a mi svi ono uređena djeca, uredno obučeni, mali ljudi. Tako ti je bilo od premijere Ben Hura, pa do svakog onog domaćeg, ratnog. Sa 11 godina preselili smo se u grad. Ali meni ono i dalje ne izlazi iz mene, ona bliskost jednostavnosti toga zajedničkog.

Gde je tu došla umetnost, iz filmova?

Ne bih rekao tako. Kao djeca toga doba mi smo svi čitali stripove. Razmjenjivali ih među sobom, učili napamet. I tu je meni došlo da i ja, nešto kao, hoću da crtam stripove. Tako sam počeo da precrtavam strip kadrove i da crtam junake strip priča. I od tada, i danas, iako danas više slikam, uvjek me je privlačio crtež. Tu sam kasnije i počeo da radim nešto svoje, samo po svom. I u školi, na likovnoj nastavi, nikada nisam bio đak koji zadovoljava postavljene teme. Šta god da je, proljeće ili motivi revolucije, ja bih uvjek uradio po svom. Bio sam tako primjer za isticanje kako ne treba. 

Stripovi kod nas nikada nisu imali neki umetnički status, kako si iskoračio u slikatrstvo?

Ozrenko MrkicNije to bilo ništa smišljeno. Došlo je valjda spontano, po sebi. To kada smo se preselili u grad, približilo mi je i neke druge momente života. U tom zanimanju za stripove ja nisam bio sam. Skoro svi moji drugovi su bili u umjetnosti, i svako je htio nešto da crta, da slika, da svira. Ali mi smo još djeca. E, sad smo mi tu, a tu imaš galerije po gradu i kod nas je, znaš i sam u bišoj Jugi ulaz je bio slobodan, besplatan. I tako smo mi tu počeli da zalazimo. E, sad su već neki moji drugovi znali da će biti umjetnici, ja nisam. To je pubertet. Neki već prave svoje izložbe, bio je tu "Đuro Đaković" kulturni centar, i tu su oni već predstavljali svoje radove. Ja sam se više zanimao za drugi vid duhovnog življenja. Združio sam se bio sa ljudima koji čine kulturni milje grada po kafanama, "Bagrem", "Istra", "Amerikanac" ... i tu sam ja sretao i slušao ljude koji su bili svak na svoj način, sila u onome što su radili. Bili su posvećenici svog stvaralaštva, Duško Trifunović, Rajko Nogo, Velimir Milošević, Vladimir Dodig - Trokut iz Splita, i brojni drugi sjajni, zanimljivi likovi, svaki sa već nekim svojim osobenim svijetom. Mene su zbilja pazili nekako i nisu mi dali da tamo zabasam. Bio sam mlad dječarac. Ali ja slušam i upijam. To su za mene stvari koje nemaš gdje ni čuti ni naučiti. Moram da kažem da sam imao i roditelje koji su me razumjeli. Niko me nije kažnjavao i kad bih nekud odlutao, sa svojom ekipom, pa ne bih došao kući po dva, tri dana. Tu sam već bio sa društvom koje je bilo, da kažem tako, u prostorima likovne struke, uglavnom sa srednje primenjene. Imali smo i svoj rok bend, ono u podrumu ili garaži. Sjećam se, u to vrijeme, u slikarstvu parametar mi je bio Rembrat. Kakav Pikaso, nikog tu nije bilo da nešto objasni od Pikasoovih istraživanja. E, sad je već došao trenutak da treba da odlučim i da se upišem na univerzitet. Po inerciji i zbog loših ocijena potrošio sam 2 godine na pravu. Kad sam uvidio grešku, malo sam se zamislio, šta bih to volio da radim, da budem, i upisao sam Likovnu akademiju. 

Tako si zagazio u umetničke vode?

Ma to je bilo tek predvorje početka. Pojavio sam se na prijemnom sa drvenim bojicama među ljudima koji su donijeli i svoje štafelaje i boje koje nije ni Akademija imala. Tako je bilo kod nas. Tu se u stvari vidio presjek društva na grupu koja ima i bavi se, hoće da se ovim bavi iz kao nekog hobija za visoko društvo i na nas ovakve, koji hoćemo da učimo umjetnost. I prime me. Koje iznenađenje. Poslije nešto oko godine profesor mi prizna, pitao sam ga što su me primili kad neke od onih "sa štafelajima" nisu, i on mi onako iskreno kaže: "Oni u već sebe ubjedili da su rođeni i gotovi slikari, a na tebi se vidjelo da hoćeš da učiš, da možeš i da želiš." To sam ponio nekako kao prvo važno priznanje. Tu ću, na Akademiji, sresti i upoznati dobrih ljudi, umjetnika od kojih sam naučio tajne zanata: Milovana Đorovića, Nusreta Pašića, Jusu Nikšića... Na mene je svak ostavio utisak, ali ne mogu reći ni o kome da je na mene uticao jer ja nikada nisam prestao da gonim po svom. Uvijek nekako svoje, kako ja to vidim i osjećam.

Tako su krenule izložbe? 

Tako je krenuo onaj stvaralački život. Završavam školu i sad se već tu nešto dešava, radi se. Te malo scenografije za televiziju, te neka pozorišna ili TV predstava, pa ilustracija udžbenika... i tako, bude tu svega. I stalno ja slikam svoje, radim i izlažem. 

Mogao si da se izdržavaš od svoje umetnosti?

Pa ne baš. Znaš kako, većina ljudi ipak voli da predmet koji mu je drag ima i nekakvu upotrebnu dimenziju. Što kažemo, da im umjetnost bude primjenjena, pa sam tako i ja morao da se time ispomažem. Radio sam u staklu, razne predmete, lampe, kutije, kutije za nakit... tehnikom američkog vitraža. Znaš one tifani lampe. Tu sam opet ja nešto svoje, po svom nahođenju stvarao, i to je baš išlo i pomagalo da se plaćaju računi, da ne bude oskudice. I nakit. Radio sam opet po svom. Ali stalno slikam. Tu sam ja na svom, tu se najbolje osjećam. Kad god napravim svoju izložbu, e, tu onda ja govorim. Ne držim govorancije, tu je sve. Na zidovima je šta ja imam za reći. 

Je si li imao kakvo akademsko usavršavanje, postdiplomske ili slično?

Zgodno pitanje. Najstravičnije moguće ljudsko i umjetničko usavršavanje. Odjednom. Rat! Imao sam izložbu u, tada se zvalo "Muzej zimskih olimpijskih igara", danas je to "Muzej savremene umjetnosti". Taman se završila, 6. aprila počinje pucnjava, a ja, u tom košmaru, skidam slike i spašavam ih, jer ko zna šta će u ludilu biti. Drago mi je da imam tu u Torontu i danas neke od tih slika koje su bile na toj izložbi. 

Rat će puno toga promeniti?

Rat će sve promijeniti. Na svoj način rat zbilja usavrši čovjeka. Tačno ko je kakav takvog ga i usavrši. One zle vidiš da su baš zli, a dobri toliko su dobri da nesretni stradaju. Prvo će nas rat sve izmjestiti iz svojih sredina, iz dnevnih okruženja i nagnati nas da tražimo neka druga i da ih usvajamo kao svoja. Pokušao sam iz Beograda, da odem za Ameriku, gdje mi je tada živjela sestra, ali me odbiju. To je u stvari bilo dobro jer ostanem u Beogradu dvije godine. I tu sam upoznao divnih ljudi koji u mi puno pomogli da se uklopim da živim, koliko toliko, normalno. Važno je to, pogotovo u takvim situacijama da ne izgubiš korak, da radiš. Često bi se tu sjetio svoga profesora, pomenutog Juse Nikšića, koji je stalno govorio da uvijek moramo raditi, slikati, crtati. "Nema tu: nemam čime. Kad baš nemaš čime, uzmi ekser pa urezuj na dasku, ali stalno radi. Da to izađe iz tebe." A i tu sam ja bio vredan na svoj način. Ne radim ništa, ne radim, pa onda danima, mjesecima samo radim. Dan i noć. Nekako skupljam u sebi, pa, se toliko toga nakupi. Onda, eksplozija koja ne prestaje. 

Imao si posao u Beogradu?

Baš mi je ležao, u BMG. Posao grafičkog dizajnera. Pomogla mi je jedna divna žena, Nada Anđelković, dugogodišnja prijateljica sa skijanja na Jahorini. Čim je čula da sam u Beogradu, povukla je svoje veze i našla mi posao. Taj mi je posao pomogao da dođem u Kanadu. 

Došao si na službeni put?

Ma kakvi, ne to. Posao mi je bio referenca u ambasadi. Nekako u to vreme smo mi svi, grafički dizajneri, imali mit o Kanadi da je ona željna grafičkih dizajnera, da se to tamo traži i da mi tamo možemo da prođemo. A bilo je i na listi zanimanja za koje nema kadra. Lakše se dobijala viza. I baš u to vreme i ja bi nešto, da izađem sa svojim nekim radovima i rješenjima. Htio bih da vidim neku reakciju ljudi koji se time bave u Svijetu. Tako krenemo. Dobijemo vize, i dođemo. 

Je si li dobio po šta si pošao?

I jesam i nisam. Ali i tu sam sreo divnih ljudi. Jesam jer sam dobio poslova na kojima sam bio prepoznat i uredno plaćen. Nisam jer ipak moraš da poštuješ zahteve koji se stavljaju pred tebe. Poslovni zadatak. Grafički dizajn je ipak ovdje industrija, tako da moje slikarsko platno i dalje ostaje moj i samo moj prostor. Što je možda najvažnije, kroz sve to, i loše i dobro, rat će me naučiti da ni rat ne može da te izmjesti iz tvoga stvaralaštva. To je tvoj unutarnji balans, ništa te tu ne može izbaciti. Mogu tvoji radovi biti tužniji, veseliji, mogu nadahnjivati publiku više ili manje, ali ništa te ne može više natjerati da staneš. To si ti. To sam ja, te moje slike.

Pa, reci nam ko si ti, od tolikih slika? 

Da budem iskren, to je ono što mi moje slike još nisu otkrile. I mislim da je to dobro. Možda bih, ako bih to saznao prestao da slikam, prestao da budem različit u raznim platnima. To je čini mi se važno, da se čovijek ne ponavlja, da traga, da ne prestaje. 

Kuda traga Ozrenko Mrkić danas? Šta trenutno radiš?

U posljednje vrijeme bavim se komjuterskim slikarstvom. Uz pomoć softverskih alata, raznih programa koje kombinujem, pravim slike. Dakle, ne slikam samo bojama. Paleta mi je elektronska i tu istražujem. Ali nisam ostavio kist. Ne može se to... 

Šta bi voleo da izjaviš posebno za Novine Toronto?

Nisam onaj koji daje izjave. Kad hoću nešto baš da istaknem riječima, obično citiran nekoga za koga ja smatram da je tu već bio pametniji. Moje slike, moji radovi, to su moje izjave. Htio bih da se zahvalim na prilici da progovorim o sebi i svom putu, i tu da istaknam da je, eto i to, da su Novine Toronto, primjer postojanja dobrih ljudi koji se trude u ovoj malenoj, šarenoj, našoj zajednici da urade nešto pozitivno. A to uvijek na kraju vrijedi. Hvala.

Ozrenko Mrkić je imao dvocifreni niz samostalnih izložbi, a učesnik je još brojnijih zajedničkih izlagačkih poduhvata. Za poslednju samostalnu izložbu u Torontu, održanu u galeriji "Praxis" od 19. okobra do 8. novembra 2012. godine, /vidi Novine, br. 1339. novembar 02, 2012/ dobio je 4. februara 2013. godine nagradu Ontario Art Council - a Njegove slike izložene su trenutno i na zajedničkoj izložbi “Atr salon 2013” u Konzulatu republike Srbije, 40 Eglinton Ist. #701, koja je otvorena od 7. februara do 7. marta o.g. 

Radovan Gajić
Novine Toronto, broj 
1348
Toronto 
08. Februar 2013.

your brand recognized