„Na Havanu ne padaju rakete, ali se može smatrati ratom“

Toronto, 
27. Mart 2026.
Novine Toronto, broj 
2069

SAD su postale sila koja zna samo da uništava. U porodilištu Ramon Gonzalez Coro u Havani, Kuba, video sam kako to izgleda na ljudskom nivou, piše Oven Džons, kolumnista Gardijana.

Marija leži na bolničkom krevetu, umotana u tamnoplavi pokrivač, sa dvoje prijatelja pored sebe. Ima 50 godina, boluje od terminalnog raka grlića materice i nema nijednu lošu reč za svoje lekare.

Ali je takođe i žrtva decenijama dugog američkog embarga, koji je drastično pojačan odlukom Donalda Trumpa ranije ove godine da preti tarifama zemljama koje isporučuju gorivo Kubi.

Kao rezultat toga, uvoz goriva je prekinut već tri meseca, što znači da ostrvo ostaje bez rezervi dizela i goriva. Elektroenergetska mreža se urušava, a život polako staje.

„Situacija na Kubi postala neodrživa“: Pojačane tenzije Vašingtona i Havane, hoće li kubanski režim opstati?

Čak i dolazak u bolnicu postao je borba zbog rasta cena goriva. „U samoj bolnici, ponekad nemaju sve potrebne uslove da lekar pravilno obavi svoj posao“, kaže ona. „Bez obzira koliko žele da pomognu, postoje stvari koje nisu u njihovoj kontroli“.

Bolnica ne može da obavi ključne preglede. Nema traneksaminsku kiselinu, osnovni lek koji se koristi za sprečavanje krvarenja. Marija krvari toliko jako da je razvila anemiju.

Kada joj kažem da Tramp tvrdi kako su sankcije namenjene da pomognu kubanskom narodu, ona to naziva „skandaloznim“.

Dr Lilijan Perujera opisuje šire posledice. Medicinsko osoblje ne može da priušti put do posla, pa odeljenja rade bez dovoljno osoblja. Žene rađaju kod kuće. Povećava se broj prevremenih porođaja. Bolesti se otkrivaju prekasno. Kada pitam Perujeru koju poruku ima za građane na Zapadu, ona počinje da plače.

„Da mi Kubanci želimo da budemo srećni, mislim da je to najvažnija stvar“, kaže ona. „Nema druge poruke. Verujem da imamo pravo na dostojanstvo, da živimo kao ljudska bića“.

Zdravstveni sistem Kube decenijama je bio ponos revolucije, pomažući siromašnoj karipskoj zemlji da postigne očekivanu životnu dob uporedivu sa bogatim zapadnim državama i jednu od najnižih stopa smrtnosti novorođenčadi u svetu.

Prošle godine, kako su ponovo uvedene sankcije, ta stopa je, prema izveštajima, udvostručena u odnosu na 2018. godinu.

Na Havanu ne padaju američke rakete. Ipak, ono što sam video trebalo bi i dalje razumeti kao rat. Dok sam bio tamo, grad je bio uronjen u mrak – drugo nacionalno isključenje struje za manje od nedelju dana.

Porodice su kuvale na ugljenim šporetima. Smeće se nagomilavalo na ulicama, muve su se rojile, jer nije bilo goriva za odvoz. Sistemi za pumpanje vode su otkazivali. Tramp je tvrdio da želi „da promoviše stabilnu, prosperitetnu i slobodnu zemlju za kubanski narod“.

U stvarnosti, ovo je oduvek bio rat protiv tog naroda.

Embargo, koji je na snazi više od šest decenija, bio je osmišljen da uguši revoluciju. Nekada grandiozne zgrade su se raspale jer je teško doći do materijala – cementa, čelika, mašina. Taksisti i dalje koriste šarene Fordove, Ševrolet i Kadilak iz 1950-ih. „Živimo u 21. veku“, kaže jedan od njih. „Ali oseća se kao da smo u 19“.

Kubanske vlasti: Spremni za investicije iz SAD, ali postoji uslov

Bila je kratka nada kada je predsednik Barak Obama ublažio restrikcije, podstičući turizam i ekonomsku aktivnost. Tramp je to preokrenuo u svom prvom mandatu.

A sada, nakon što je ranije ove godine prekinuo snabdevanje naftom preko Venezuele i Meksika, dodatno je stegao obruč. Ovo ostrvo, udaljen manje od 160 kilometara od američke obale, guši se.

Ništa od ovoga nije u službi demokratije. Tramp se otvoreno hvalio da bi mogao „da ima čast da uzme Kubu“, dodajući: „Bilo da je oslobodim, uzmem – mislim da bih mogao da radim šta god želim sa njom“.

Turizam je postao životna linija, ali sada broj posetilaca pada, oduzimajući jednu od glavnih izvora deviza za zemlju. Letovi se otkazuju. Hoteli se zatvaraju. Ljudi su iscrpljeni, istrošeni, gube nadu. „Neosporno je da je popularnost vlade na najnižem nivou ikada“, kaže Daniel, mladi filmski stvaralac.

„U tom smislu, sankcije uspevaju“. On ima svoje kritike na račun kubanske države, ali odbacuje tvrdnju da SAD deluju u interesu Kubanaca. „Da je tako, ne bi postojali embargo više od 60 godina, i sigurno ne bi sada postojala naftna blokada koja košta ljudske živote“.

Prošlog leta sam šetao kroz Bagdad, pored ulica oblepljenih slikama mrtvih, dok su mi Iračani ravnodušno govorili da je njihova zemlja uništena.

Nedeljama kasnije bio sam na Zapadnoj obali, razgovarajući sa Palestincima koji su proterivani iz svojih domova od strane izraelske vojske koju naoružavaju SAD. Dvadeset milja dalje, oni su izbrisali Gazu sa lica Zemlje, uz pomoć SAD.

 Kuba bez struje: Treći put ovog meseca

Sada američke rakete padaju na Iran u ilegalnom ratu koji je počeo masovnim ubistvom devojčica iz škole. Širom sveta, SAD su postale sinonim za destrukciju.

Tramp veruje da gruba sila može preokrenuti opadanje američke moći, da će to učiniti da svet strahuje od Vašingtona i povratiti autoritet. Umesto toga, to podstiče bes i nezadovoljstvo na globalnom nivou.

Svet je primetio da SAD znaju samo da uništavaju – Irak, Avganistan, Libija, Palestina i Kuba stoje kao jasni primeri onoga što američka moć sada donosi. Svet izvodi svoje zaključke i traži izlaz.

Kako će kubansko društvo izdržati naredne mesece ostaje neizvesno. Ono što je jasno jeste da era američke hegemonije ulazi u brutalan, deformisan kraj, zaključuje Oven.

Izvor: Danas/ Kolumnista Gardijana