Promocija knjige "Super nije ovde" autora Miodraga Topića

Hladno veče Toronćanskog proleća sa početka maja, još uvek mi bridi obraze, lagano hodam prema parkingu posle promocije knjige Miodraga Topića, kao učesnik i kao poštovatelj autora, pevušim lagano “O Bela ćao Bela ćao Bela ćao ćao”, utapajući se u noć ispunjena utiscima večeri,  kako likovima iz knjige tako i ljubiteljima knjizevne reči, ipak najači prizor su divne tole oči iza okruglih okvira naočara koje su svetlucale zadovoljstvom i ispunjenošću. 

Predivna atmosfera u prostoru Narodne Akademije ispunjena prisnošću i toplinom.  

Frančenskina, čiji lik sam imala čast, da predstavim u prvoj knjizi “Godina papagaja”, ovog vrlo intersantnog pisca, koji je uronio u igru reči i slova u ne baš ranoj mladosti, i uspeo za kratko vreme da zapleni svojim stilom i svojim šarmom, na jedan nenametljiv i suptilan način. Sa zadovoljstvom sam probudila Frančenskinu iz “Godina papagaja”  ,  i kroz vrcavi tekst romana “Super nije tu” uživala u igri reči i lika, istovremeno prihvatajući njen savet: 

   “Igraj se, brate. Ako može bes da ključa zašto to ne bi mogla i voda? Samo joj za to treba dati malo povoda. Ako je nekom vatra čar, zašto bi žar od toga pravio dar–mar”? 

Ne znam u čemu je stvar, kad neko ima dar da bude car. Treba mu samo dozvola za mesto, da izgradi svoj presto. Ako more šumi, to mogu i šume, bar se to razume. Ako se život igra, to može i čigra, kada se zavrti, vrti se i ti.”

Odlomak iz knjige “Super nije tu”.
 Sam početak, kao i sam naslov Topićeve knjige nosi sa sobom jednu duboku i mudru, samo naizgled šaljivu, u stvari pomalo gorku životnu poruku. 
“Sve počinje i završava se na jednom istom mestu koje je naša poslednja životna odrednica.”

 Njegovi junaci žive svoje obične, a tako raznolike i komplikovane živote u okviru jedne zgrade. U okviru zgrade u kojoj se tajno sastaju kao mala i šaljiva družina nazvana Koza nostra. Pored svojih vernih pripadnika i aktera ove priče, pored svojih nepisanih i neizrečenih zakona po Kojima funkcioniše, ova, Mišina Koza nostra, se izdvaja od svih drugih na svetu — ili bar u tom kvartu grada — po nekim tajnim i nostalgičnim izmaglicama, obogaćenim mirisom magnolije (kako bi sigurno dodao pisac ove knjige) u kojima bitiše kao sasvim poseban entitet, potpuno nezavisno, negde na međi između mašte i realnog života. 

Moram da citiram Frančeskinu, koja ovako počinje svoju priču o Lorencu: „U stvari, ovo nije priča samo o njemu. Možda uopšte nije. Možda je reč o nečem skrivenom u maglama duša pripadnika Koza nostre.

Četiri, od četrdesetak priča, objavljene u rubrici „moj život u inostranstvu” u listu „Politika”. U „Izvorniku 15”, “Kluba 21”, je pesma „Most”. „Fatalna zaljubljenost” je u Književnim vertikalama. Dobitnik diplome za osvojeno prvo mesto” od Udruženja književnika „Staze” za kratku priču, „Plavi šugaman”, i treće za pesmu „Nedostajanje”. Postao je član književnih i likovnih stvaralaca „Staze” iz Kule. 
 
Ime Miodraga Topića će se pojaviti u prvom tomu Enciklopedije nacionalne dijaspore. Objavio je knjigu „Super. Nije tu.” na oba pisma. Imao promocije u Trebinju i Kuli. I ovo bi bila treća. I na samom kraju 2025. godine, ponovo priča od 357 reči „Krempite” se našla u zbirci „Kratke priče 357, „Književnih vertikala” iz Beograda. 
 
Pitali smo ga, otkuda Italija u priči?
 — Priča o Italiji se uvukla pre mnogo godina, sa prvim rifle farmerkama, sa Ponta Rosa i kanconama San Rema. Sa Petrarkom i Danteom. Tu su i „Ljubav u Toskani”,Crnjanskog, novčić u fontani Di Trevi. I Pirandelo, Moravija, i Kalvinoi, Amaniti i sve Beatriče i Laure, i sve gondole u kojima su se ljuljuškali sunce i romantični snovi, koje su Frančeskina i Lorenco uneli u ovu knjigu „Super. Nije tu.” I zar ne zvuči lepo kada se kaže “Ti amo mia sorella”?
 
- I kako je započeo proces stvaranja knjige?      -Kao što je normalno da čitanje knjiga započne od korica, bilo bi normalno i da se prvo napiše roman pa da se tek onda o tome razmišlja. Ali ovog puta sam krenuo obrnutim redom. Krenuo sam od dizajna korica. 
 
Naslov sam ukrao znate već odakle. Kada sam završio sa koricama poslao sam kćerki na proveru i ocenu, jer je ona je znalac u tim poslovima. I da počastim sebe, napravio sam koktel Negroni, na koji me je navukao onaj Greg zvani „Mirođija”, kako već rekoh, iako nije Italijan, pravi dobri taj koktel Negroni. Naspem i treći, kad dobijem poruku da sam napravio veliki propust. „Nisi na zadnjoj strani korica stavio svoju fotografiju. 
 
“Tata, možda će neka seka tvojih godina, kupiti knjigu samo zato što je na koricama tvoja slika.” 

- A o tome koliko ima istine a koliko fikcije i koliko stvarnosti u njegovim knjigama Miodrag kaže:

— Mora da ima stvarnosti. Ona fikciji daje dodatan sloj uverljivosti za koju fikcija nema snage. A fikcija uzvrati dopadljivošću i šarmom. Kada su skladni, knjiga postaje zanimljiva bez obzira na temu.

„Hvala ti Bože, što mi otvaraš oči u sunčana jutra i što mogu da ih zamislim kada nisu takva”
kaže naš Miodrag, uvijen zagrljajima svoje ćerke i unuke.

U program su učestvovali: Dragana Živić Ilić, Ljiljana Marković, Gojko Roglić, a muzički deo upotpunila je Mila na gitari.

Ljiljana Stošić Marković

 

.N.T.
Novine Toronto, broj 
2085
Toronto 
22. Maj 2026.