U zdravstvu škripi, i pored velikih izdvajanja

Toronto, 
20. November 2026.
Novine Toronto, broj 
2136

Izveštaj Kanadskog instituta za zdravstvene informacije, CIHI, predviđa da će potrošnja za zdravstvo ove godine dostići 433 milijarde dolara, odnosno 10.398 dolara po osobi.

Taj iznos predstavlja ukupne troškove javno i privatno finansiranog zdravstva, uključujući bolnice, lekare, lekove na recept, kao i usluge koje se plaćaju putem privatnog osiguranja ili direktno iz džepa pacijenta. Kako se naglašava, to nije iznos koji svaki građanin plaća kroz poreze.

Takođe, treba da se zna da je Kanada pre dve godine izdvajala 11,5 odsto svog BDP-a za zdravstvo, dok je prosek za zemlje OECD-a 9,3 odsto. Po izdvajanju čak premašujemo Francusku i Švedsku, ali smo ispod Nemačke (12,2) i SAD-a (17,2).

CIHI procenjuje da će izdaci javnog sektora porasti za više od pet milijardi dolara iznad iznosa potrebnog za usklađivanje sa inflacijom i demografskim promenama.

Međutim, i pored tolikih izdvajanja, pacijenti se suočavaju sa dugim čekanjima, prepunim bolnicama i poteškoćama u pronalaženju lekara opšte prakse. Zbog toga se nameće pitanje u čemu je problem, da li u nedovoljnom izdvajanju novca, ili pak u načinu na koji se novac raspoređuje.

Po podacima se vidi da Kanada stoji relativno dobro prema određenim pokazateljima, kao što su očekivani životni vek i stope vakcinacije, ali da i dalje zaostaje u važnim segmentima koji se tiču pristupa zdravstvenoj zaštiti i pružanju usluga.

U izveštaju se navodi da će izdaci za lekare ove godine porasti za 8,3 odsto, što je znatno brže od rasta ukupnih izdataka za zdravstvenu zaštitu. Ipak, ako se zna da, pre tri godine, na primer, oko 17 odsto odraslih nije imalo stalnog lekara ili zdravstvenu ustanovu kojoj bi se redovno obraćali, to znači da pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti ostaje veliki izazov.

Upućeni, stoga, smatraju da izazov nije u povećanju budžeta za zdravstvo, već u naporima da se osigura da dodatna ulaganja donesu merljiva poboljšanja, odnosno ne toliko na činjenicu koliko novca se izdvaja, nego mnogo više na to kako se on troši. Smatra se i da bi modeli finansiranja trebalo da pružaju dovoljno podsticaja za poboljšanje ishoda lečenja pacijenata. Veruje se da bi veća ulaganja u kućnu negu, stanovanje uz podršku, dugotrajnu negu i druge usluge u zajednici, mogla pomoći da se pacijenti ne nađu u prepunim bolnicama i odeljenjima hitne pomoći.