Zašto se posle istorijskog susreta ništa nije promenilo?

Toronto, 
20. November 2026.
Novine Toronto, broj 
2136

Susret američkog predsednika Donalda Trampa, ruskog predsednika Vladimira Putina i kineskog lidera Si Đinpinga u Šendženu predstavljen je kao istorijski trenutak u međunarodnoj diplomatiji. Ipak, uprkos porukama o miru, saradnji i zajedničkoj odgovornosti za globalnu bezbednost, sastanak nije doneo vidljiv napredak u rešavanju ključnih svetskih kriza.

Trojica lidera napustila su pregovarački sto bez značajnijeg odstupanja od svojih dosadašnjih stavova, dok su rat u Ukrajini, pitanje Tajvana i nuklearno razoružanje ostali otvoreni.

Prvi trilateralni sastanak lidera Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine održan je na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC) i trajao je oko sat i po.

Tramp je susret ocenio istorijskim, poručivši da trojica lidera „zaista ispisuju istoriju“, dok je Si istakao da saradnja velikih sila nije stvar izbora, već neophodnost. Putin je, sa druge strane, govorio o zajedničkoj odgovornosti za međunarodni mir i bezbednost.

Iako su se saglasili da je dijalog neophodan, njihove izjave pokazale su da su razlike u stavovima o najvažnijim međunarodnim pitanjima i dalje prisutne.

Putin govori o miru, ali preti Ukrajini

Najupadljiviji primer ograničenih dometa sastanka bile su Putinove izjave o ratu u Ukrajini.

Ruski predsednik je tokom razgovora isticao da Moskva, Vašington i Peking imaju zajednički interes da doprinesu rešavanju sukoba. Međutim, na konferenciji za novinare nakon sastanka zapretio je Ukrajini odmazdom zbog napada na Krimski most.

„Odgovorićemo na te napade. Želim da svi to znaju. Verujem da će naši potezi biti mnogo bolniji od onoga što je Kijev učinio mostu“, poručio je Putin.

On je ponovio tvrdnju da Rusija nije započela rat, iako je Moskva 2014. godine anektirala Krim, a u februaru 2022. pokrenula invaziju na Ukrajinu.

Putin je takođe optužio Kijev i evropske saveznike Ukrajine da nisu spremni na kompromise potrebne za postizanje mirovnog sporazuma.

Prema njegovim rečima, Sjedinjene Države predložile su određene kompromise o kojima je razgovarano i tokom njegovog prethodnog susreta sa Trampom na Aljasci, ali ih evropske zemlje i Ukrajina još ne prihvataju.

Ruski predsednik poručio je da će evropski lideri možda na kraju shvatiti da je bolje prihvatiti kompromis nego se suočiti sa stvarnošću koja ih, kako tvrdi, svakako očekuje.

Takve izjave pokazale su da Putin, uprkos pozitivnoj oceni sastanka, nije najavio značajnije ustupke u pogledu ruskih zahteva prema Ukrajini.

 Tramp želi dogovor, ali bez konkretnog pomaka

Američki predsednik nastojao je da sastanak predstavi kao važan korak ka smirivanju međunarodnih tenzija.

Tramp je istakao da velike sile moraju da razgovaraju čak i kada imaju ozbiljne nesuglasice i naglasio da je dijalog ključan za rešavanje sukoba.

Govoreći o Ukrajini, rekao je da je već imao dug razgovor sa Putinom i izrazio uverenje da ruski predsednik želi okončanje rata.

Ipak, sa sastanka nije proistekao konkretan sporazum o Ukrajini, niti je saopšten plan koji bi mogao da dovede do prekida neprijateljstava.

Tramp je ostao pri svom stavu da se međunarodne krize mogu rešavati direktnim pregovorima, ali nije objavljeno da je uspeo da približi suprotstavljene pozicije Moskve i Kijeva.

Američki predsednik ponovio je i čvrst stav prema Iranu, poručivši da Vašington neće dozvoliti Teheranu da dođe do nuklearnog oružja.

Si poziva na saradnju, ali ne odustaje od crvenih linija

Kineski predsednik Si Đinping iskoristio je sastanak da predstavi Peking kao zagovornika međunarodne stabilnosti, saradnje i diplomatskog rešavanja sporova.

Pozvao je na sprečavanje nuklearnog rata i postepeno potpuno uklanjanje nuklearnog oružja, naglašavajući da velike sile imaju posebnu odgovornost za očuvanje mira.

Istovremeno, upozorio je da države moraju da poštuju međusobne „crvene linije“ i izbegavaju poteze koji bi mogli da izazovu ozbiljne sukobe.

Ta poruka posebno je značajna u kontekstu Tajvana, koji Peking smatra delom svoje teritorije i jednim od ključnih pitanja u odnosima sa Vašingtonom.

Si je tokom odvojenog razgovora sa Trampom ponovo ukazao na značaj tog pitanja, jasno stavljajući do znanja da Kina ne namerava da odstupi od svojih osnovnih strateških interesa.

Kineski predsednik pozvao je i na proširenje ekonomske saradnje, umesto produbljivanja trgovinskih podela i prekidanja globalnih lanaca snabdevanja.

Međutim, ni na ovom polju nije najavljen sveobuhvatan sporazum kojim bi bile rešene postojeće nesuglasice između dve najveće svetske ekonomije.

 Zajednička deklaracija, ali bez velikog preokreta

Nakon sastanka objavljena je zajednička deklaracija u kojoj su se tri države založile za reformu Ujedinjenih nacija, stabilnost snabdevanja energentima i smanjenje nuklearnih rizika. Lideri su potvrdili da nuklearni rat ne može imati pobednika i da ne sme biti vođen, kao i spremnost za nastavak dijaloga o sprečavanju širenja nuklearnog oružja.

U deklaraciji je istaknut i značaj poštovanja imuniteta državnih zvaničnika, uz poruku da Međunarodni krivični sud ne bi trebalo da zloupotrebljava svoja ovlašćenja.

Međutim, dokument nije doneo konkretan mirovni plan za Ukrajinu, obavezujući sporazum o nuklearnom razoružanju niti rešenje za najvažnije nesuglasice između velikih sila.

Profesor geopolitike na Univerzitetu Kembridž Vilijam Herst ocenio je za Gardijan da je na sastanku postignuto veoma malo suštinskih rezultata. Prema njegovoj oceni, susret je prvenstveno imao simbolički značaj i poslužio je za jačanje diplomatskog prestiža učesnika. Herst je istakao i da je Si, kao domaćin sastanka, uspeo da predstavi Kinu kao posrednika i stabilizujuću silu u međunarodnim odnosima.

Upravo u tome leži i najveći paradoks istorijskog susreta u Šendženu. Trojica lidera razgovarala su o miru, saradnji i zajedničkoj budućnosti, ali su u najvažnijim pitanjima uglavnom ponovila već poznate pozicije.

Sastanak je tako otvorio mogućnost za nastavak dijaloga između Vašingtona, Moskve i Pekinga, ali nije pokazao da su tri sile spremne na velike ustupke.