Za autobus iz kultnog filma "Ko to tamo peva", verovatno najpoznatiji rekvizit iz arhiva Jadran filma, stigle su četiri ponude iz Srbije, no u upravi nekadašnjeg "jugoslovenskog Holivuda" iz zagrebačke Dubrave odlučno odgovaraju - autobus nije na prodaju.
"Dobili smo ponudu za saradnju od više firmi koje se bave produkcijom s područja bivše Jugoslavije, ali i četiri ponude iz Srbije za prodaju autobusa s natpisom 'Krstić i sin'. No, to smo morali otkloniti jer taj autobus, jednostavno, nije na prodaju", kazao je predsednik uprave Jadran filma Vinko Grubišić, prenosi agencija Hina.
Dodao je da nastavljaju pre nekoliko godina započetu obnovu autobusa čiji je završetak, kako ističe Grubišić, "nažalost, zaustavila propast jedne velike hrvatske korporacije koja je trebala biti sponzor". Nakon poslovnog sloma tog nekad i u Evropi moćnog, ali neostvarenog pokrovitelja, Grubišić ističe da su uspostavljeni odnosi s nekoliko drugih sponzora, ali i da su obnovu ipak, za sada, odlučili nastaviti sami.
Nastavlja i kako je reč o ozbiljnom ulaganju u temeljitu rekonstrukciju tog mercedesovog autobusa, jer, kako u zagrebačkoj Dubravi ističu, a parafrazirajući citat iz "Ko to tamo peva": "Nemačka vozila su najbolja na svijetu - Die Beste".
"No, međutim, naša želja koja je značajno usporila obnovu jeste da autobus učinimo mehanički prihvatljivim i tehnički potpuno ispravnim, odnosno da bude u voznom stanju. Moramo ga ostaviti vizuelno originalnim, ali tehnički ispravnim da može voziti kao registrovan autobus", kaže Grubišić.
On je rekao da će se taj atobus zaista voziti po putevima bivše Jugoslavije.
"Zaista će tu biti i neki Miško koji će nas voziti zavezanih očiju. Uostalom, to nam ionako rade", zaključio je.
Kako ističu u Jadran filmu, reč je o autobusu mercedes-benc O 3500 koji se proizvodio od 1949. i koji, suprotno uvreženom mišljenju, nije bio model koji se mogao voziti po srpskim provincijskim zemljanim putevima uoči izbijanja Drugog svetskog rata i bombardovanja Beograda, završne scene filma Slobodana Šijana.
Bio je to velikoserijski autobus, a njegova cena se sada uobičajeno kreće oko 60.000 evra jer kolekcionari ne preferiraju autobuse i kamionski program. Kao "obični" oldtajmer ima takvu vrednost, ali kao ključno vozilo u filmskom remek delu jugoslovenske kinematografije njegova vrednost dramatično raste.
Tehnološki, ugradićemo novi motor, obnoviti podvozje i ugraditi dvokružni kočnički sistem da autobus može izaći na put. Ugradićemo novu opremu, ali poštujući izvorno stanje. U principu to će biti "show car" za područje cele bivše Jugoslavije, ističu u radionici Jadran filma.
Kažu da povratak u izvorno stanje znači i originalnu boju autobusa, natpis "Krstić i sin", ali i dimnjak i rupe na krovu autobusa od sačme ispaljene iz puške lovca kojeg je filmski oživeo Taško Načić, peć bubnjaru i improvizirani roštilj kojim su vešto rukovali vozač Pavle Vuisić i njegov Miško, Aleksandar Berček, te drvene stolice na kojima su sedeli filmski likovi koje su oživeli Danilo Bata Stojković, Dragan Nikolić, Slavko Štimac, Neda Arnerić i ostali.
No, upitno je hoće li se u povratku autobusa koristiti i prateća filmska muzika, kao i odati omaž starici koja se u par kadrova filma vozi u tom autobusu i nestaje bez izgovorene reči. Kako ističu u Jadran filmu, o muzici će se još odlučivati, ali starica nije bila "standardna" oprema filma pa samim tim ne može biti i standardna oprema autobusa.
Zaključuju i kako je obnovu autobusa značajno usporila korona kriza, potres i oluja koji su poharali Zagreb i Dubravu zbog čega su rokovi njenog završetka pomereni za godinu dana. No, osim što je navedeni autobus najverojatnije najpoznatiji, a zasigurno najveći filmski rekvizit Jadran filma, on je i kruna ove godine pokrenute obnove arhiva i fondova tog nekadašnjeg filmskog diva.
U očekivanju dolaska obnovljenog autobusa "Krstića i sina", vredno je istaći i da je u Jadran filmu početkom ove godine otvoren novi savremeni i potpuno opremljeni arhiv u koji je prebačeno oko 1.660 filmskih traka hrvatske kinematografije nastalih od njenog osnivanja 1946. do 2004. Osim toga, najavljena je i obnova i revitalizacija pratećeg filmskog gradiva, uključivši i filmske plakate među kojima je i Pikasov plakat za "Bitku na Neretvi" koji bi, prema planovima, trebali biti stalno izloženi u prostoru Jadran filma, ali i reinterpretirani u izvedbi studenata Akademije likovne umetnosti.
Osim filmova, plakata i autobusa, planirana je i obnova ili prenamena ostalih bisera njihovog arhiva - voznog parka u kojem većinu čine vozila iz Drugog svetskog rata, kao i kostimografije koja čuva oko 10.000 kostima korišćenih u produkcijama ili koprodukcijama Jadran filma.
"Vozni park 'naslonjen' na Drugi svetski rat ima oko 70 do 80 vozila. No, većinom su to vozila iz visokoserijskih ratnih programa tako da, nažalost, na kolekcionarskom tržištu ne vrede puno. Postojala je mogućnost da sva ta vozila doniramo Vojnom muzeju, ali i da preko evropskih fondova tu napravimo hangare i da ih konzerviramo. U principu sve što je nasleđeno i dalje je sačuvano", ističu u Jadran filmu.
Kao bisere kolekcije ističu predratnu tatru, citroen traction avant, "ratni" opel blitz, retko očuvani "ratni" motocikl zündapp KS 750, te legendarno nemačko ratno vozilo Kübelwagen koji je, prema dokumentaciji, navodno pripadao vozilima iz pratnje nemačkog generala Aleksandra Lera (Alexander Löhr).
Naravno, tu je i veliki broj američkih vojnih kamiona.
Interes za "ratnim" voznim parkom Jadran filma i dalje postoji – zadnji put su korišćena prije nekoliko meseci u snimanju filma O'Dessa u Zagrebu i okolinii, ističu u Jadran filmu. No, tu su i problemi s korišćenjem voznog parka nastali neumitnim razvojem filmske tehnologije.
Problem s masovnim korišćenjem vozila iz fonda Jadran filma za nove produkcije upravo je moderna tehnologija. Koriste se uglavnom samo jedno ili dva vozila, uglavnom kamiona, zaključuju u Jadran filmu.
Neiskorišćeni i izuzetno bogati fond Jadran filma je i kostimografija u kojoj se još i sada čuva oko deset hiljada kostima i oko 40.000 pripadajuće opreme za te kostime - uglavnom šešira, kapa, cipela, remena, šalova, rukavica, torbi i damskih torbica.
"Tu je zapravo cela istorija hrvatskog i jugoslovenskog filma. Od svakog filma je ostalo ponešto", ističu u Jadran filmu. Među njima su i biseri kostimografije, na primer kaputi iz filma Krste Papića "Izbavitelj", tunike i carski kostim iz "Čoveka koga treba ubiti" Veljka Bulajića, kostimi iz nebrojenih ratnih filmova, ali hrvatskih klasika poput serije "U registraturi".
Najvredniji kostimi dislocirani su u zgradi uprave Jadran fima, gde su u dve sobe pohranjeni kostimi za planiranu ekranizaciju Gričke vještice. No, puno toga u filmskom gradu u Dubravi ipak nedostaje. Nažalost, kostimi iz "Seljačke bune" Vatroslava Mimice nisu u fundusu Jadran filma.
"Ljudi nas često pitaju, ali pretpostavljamo da su završili na sadašnjoj Hrvatskoj radioteleviziji s kojom je Jadran film i snimio taj film i seriju i gde su te kostime, najverovatnije, otpisali", ističu u Jadran filmu. Kažu da su preuzeli brigu o kostimima krajem 80-ih godina prošlog veka kada je prošlo "zlatno vreme" tadašnjeg jugoslavenskog "Holivuda" i brojnih, u to vreme, najčešće ratnih (ko)produkcija.
"Uniforme su se šile u Konfeksu, u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, ali i u Kamenskom što dokazuje i dosta etiketa koje nalazimo u tim kostimima. Problem je s uniformama što su mali konfekcijski brojevi, barem kako se to vidi u sadašnje vreme", govore u Jadran filmu napominjući da je svojevremeno postojao i veliki interes pojedinaca za iznajmljivanje vojnih odora.
Uniforme iz Drugog svetskog rata nikada se nisu mogle iznajmiti "privatno", nego samo za pozorište, film i televiziju. S tim da su, ističu u Jadran filmu uvek bili jako oprezni, moralo se znati ko što radi, a iznajmljivalo se samo uz overeni "papir" produkcijske kuće.
Interes za kostime još i sada postoji, no to su sve već ljudima poznati "outfiti" za kojima je sve manja potražnja. Do pre korone još je i bilo kakve – takve privatne potražnje, a sada ljudi kao da su potpuno izgubili interes, zaključuju u Jadran filmu.
No, potvrđuju da ih još i sada, doduše retko, zovu pojedinci sa specijalnim zahtevima – poput onog imaju li šešir koji je nosio Ljubiša Samardžić kao "Crni Roko" u seriji "Kuda idu divlje svinje" koji, nakon velike potrage, ipak nije pronađen. Nedavno je predložena potraga za kostimima i rekvizitima najskuplje jugoslavenske produkcije, filma "Bitka na Neretvi", a iskazani predmet interesa jest kožna jakna koji je nosio Jul Briner kao inženjerac Vlado koji je, barem na filmu, uspeo razoriti most.
Za kraj, u Jadran filmu najavljuju i njima vrlo poseban, "nostalgičarski" projekt, "After war party" koji bi se trebao održati 29. novembra u prostorima Jadran filma s korišćenjem kostimografskih elemenata iz Drugog svetskog rata - partizana, Nemaca, ustaša, četnika i ostalih. Za one koji ne znaju, poručuju iz Jadran filma, bio je to Dan Republike propale države Jugoslavije.
