Novi čin epizode „da se čoveku fudbal smuči“! I hitno saopštenje iz Fudbalskog saveza Srbije – upozorenje da ovako ne može dalje, eho je još jedne fudbalske utakmice pod „baražnom vatrom“ baklji, dimnih bombi, petardi i topovskih udara.
Igrali su sada Novi Pazar i Crvena zvezda. Nije manje važno…
Davno smo pitali: može li „neko“ da zaustavi ovo ludilo na tribinama?
Taj „neko“, u čijim rukama stoji topuz i mač, zove se – država Srbija. Nazire se golim okom da volje, niti plana, za rešenje gorućeg problema na srpskim stadionima, nema! I da postoji prećutan pakt huligana i sopstvenika aparata sile, zaduženih da iste suzbiju i privedu pravdi. Sve protiv običnog čoveka, željnog da se vrati na srpski stadion.
Prema gruboj računici, pirotehnika u 178. večitom derbiju koštala je preko 7.000 evra. Ulaganja na meču četvrtfinala kupa nisu bila toliko velika, ali jeftinoća pira nikako ne sme da abolira novu opasnu igru na stadionima u Srbiji, ovog puta tribinama novopazarskog fudbalskog zdanja.
I tako ukrug, dok država ćuti i prepušta aktere na terenu, redare, policiju, vatrogasce, fotoreportere oko njega, ljude na tribinama, istim tim huliganima, srpska kuća fudbala šalje poruke, nažalost, bez efekta.
Šta to ne valja u borbi protiv pirotehnike u Srbiji? Zakon, koji se ne poštuje, pasivnost u merama prevencije, očigledna sprega huligana i klubova, ćutanje državnih organa u zamenu za angažovanje pojedinih grupa na ulicama tokom političkih protesta…
Milion je faktora i izgovora – odgovor samo jedan! Država mora da reši očigledan problem.
Fudbalski savez Srbije imao je priliku znatno ranije da se oglasi. Posle skandaloznog finala kupa i napada na igrače Zvezde i Vojvodine u Loznici, posle jesenjih pirova na stadionima Crvene zvezde i Partizana, ranije i zaječarske „Kraljevice“. A, kad su sve crvene linije probijene, poslednji događaj za uzbunu bio je 178. večiti derbi. Sajam obesti i razularenih grupa…
Ovako, poruka i posle meča u Novom Pazaru, može da se pročita sa velikom dozom pesimizma:
„Svi zajedno taoci smo huligana!“
Sumnja li neko, posle svega, da nije tako?
Branko Spasojević






