Posle obilnih padavina, ulice Beograda se redovno pretvaraju u bujice zbog nedovoljnog kapaciteta kanalizacione mreže.
Više od 90% urbanih površina prekriveno je betonom i asfaltom, što povećava opterećenje na cevovod tokom padavina.
Posle svakog obilnijeg letnjeg ili jesenjeg pljuska, ulice Beograda pretvaraju se u bujice, garaže i podrumi zgrada ostaju pod vodom, a saobraćaj na ključnim čvorištima biva potpuno paralisan. Iako se u javnosti ove pojave često pripisuju "višoj sili" i nezapamćenim padavinama, detaljna analiza ukazuje da je reč o sistemskom problemu nastalom zbog gradnje koja ne prati kapacitete mreže.
Da problem ne leži samo u ukupnoj količini kiše svedoči i podatak da kada na Beograd padne 70 litara kiše po kvadratnom metru, svaki hektar zgrada i kolovoza u kanalizaciju pošalje oko 700 kubnih metara vode za svega nekoliko sati.
Kako je više od 90 odsto površina u urbanom jezgru betonsko i asfaltno, voda nema gde da upije već direktno opterećuje cevovod. O tome je detaljnu analizu objavio Uroš Đaković, osnivač kompanija Blok Properties i Beohost, specijalizovan za razvoj stambenih projekata u jugoistočnoj Evropi.
Sedam uzroka koji prave haos na beogradskim ulicama
Gradska komunalna služba trenutno evidenciju vodi o najmanje 55 kritičnih tačaka na mapi grada. Na ovim lokacijama spaja se sedam ključnih uzroka urbanih poplava:
Zajednička cev za kišnicu i fekalije: Najstariji i najgušće naseljeni delovi grada koriste takozvani opšti sistem kanalizacije. Kada pljusak preoptereti cevi, mešavina kišnice i otpadnih voda izbija kroz šahte na ulice i vraća se u podrume.
Zastareli projektni standardi: Mreža u Beogradu projektovana je prema podacima iz prošlog veka i za takozvanu "dvogodišnju kišu". Savremene klimatske promene donose daleko intenzivnije padavine u kraćem vremenskom periodu koje stare cevi fizički ne mogu da prihvate.
Nekontrolisana gradnja bez širenja infrastrukture: Novogradnja u centralnim gradskim zonama višestruko je povećala opterećenje. Na Vračaru se godišnje izgradi tri puta više stanova nego u užoj zoni Palilule, pri čemu se zgrade sa po 80 stanova spajaju na istu uličnu cev koja je nekada opsluživala porodične kuće.
Prekomerna betonizacija: Gubitak zelenih površina i dvorišnih travnjaka onemogućava prirodno poniranje vode u zemljište.
Reljef i prirodni vodotokovi: Slivanje vode sa brdskih delova (Voždovac, Zvezdara, Senjak) usmereno je ka udolinama u kojima se danas nalaze glavne saobraćajnice – Autokomanda, Mostar, Radnička i Višnjička ulica. Nekadašnji potoci pretvoreni su u podzemne kolektore koji pri preopterećenju vraćaju vodu na kolovoz.
Nedovoljno i neadekvatno održavanje: Lišće, šut sa gradilišta i smeće redovno zapušavaju rešetke uličnih slivnika.
Klimatske promene: Letnji pljuskovi postali su kraći i daleko razorniji, dok su projektni normativi ostali nepromenjeni.
Pored navedenih faktora, Beograd i dalje ostaje jedini glavni grad u Evropi koji svoje otpadne vode ispušta u Savu i Dunav bez prethodnog prečišćavanja, dok nedostajući kolektorski sistem (Interceptor) i postrojenje u Velikom Selu čekaju na potpunu realizaciju još od 1970-ih godina.
Šta se dešava unutar zgrada i ko na kraju plaća štetu
Najveće materijalne štete u stambenim objektima ne nastaju ulaskom vode sa ulice, već njenim vraćanjem iz unutrašnjih odvoda. Kada se ulična cev napuni do vrha, po principu spojenih sudova voda izbija na najnižim tačkama zgrade – u podrumima, garažama, liftovskim jamama i suterenskim prostorijama.
Dodatni problem predstavlja česta praksa u starijim objektima gde su olučne vertikale i dvorišni slivnici direktno spojeni na fekalnu mrežu. Na kraju, finansijski teret sanacije poplavljenih garaža, uništenih instalacija i liftova u praksi gotovo uvek padne na same stanare i stambene zajednice.
Kako su problem rešili Kopenhagen, Roterdam, Tokio i Beč
Gradovi širom sveta koji su se suočili sa sličnim katastrofama nisu se oslonili samo na kopanje većih cevovoda, već na kombinaciju zadržavanja, privremenog skladištenja i kontrolisanog odvođenja vode:
Kopenhagen: Nakon razorne oluje 2011. godine koja je prouzrokovala štetu od 800 miliona evra, danska prestonica podigla je standard zaštite na stogodišnji događaj. Ulice su projektovane kao kišni kanali koji usmeravaju vodu ka luci, dok su parkovi koncipirani kao privremena jezera. Celokupan plan obuhvata oko 350 projekata vrednih 1,6 milijardi evra.
Roterdam: Izgrađen je trg Benthemplein koji tokom suvih dana služi kao skejt-park i sportski teren, a tokom pljuskova prima do 1.800 kubnih metara vode. Pored toga, ispod parkinga u Muzejskom parku napravljen je podzemni rezervoar kapaciteta 10 miliona litara.
Tokio: Podzemni kompleks kanalizacionih silosa i tunela dug 6 kilometara ispod Saitame prihvata višak vode iz reka i gradske mreže pri ekstremnim padavinama.
Beč: Primena koncepta "grada-sunđera" (Schwammstadt) omogućava da se ispod trotoara i parkinga postavi sloj šljunka i supstrata koji upija kišnicu, čime se istovremeno rasterećuje kanalizacija i obezbeđuje vlažnost za drvorede tokom sušnih perioda.
Trostruki plan za Beograd: Koliko košta i odakle obezbediti novac
Rešavanje problema poplava u Beogradu zahteva paralelno delovanje u tri vremenska okvira:
1. Hitne mere (odmah):
Javno objavljivanje mape 55 kritičnih lokacija, sistematsko čišćenje svih uličnih slivnika pre kritičnih sezona, raspoređivanje mobilnih crpnih ekipa tokom najavljenih nevremena i uvođenje SMS sistema obaveštavanja upravnika zgrada.
2. Srednjoročne mere (3 do 5 godina):
Uvođenje novog projektnog standarda zasnovanog na stogodišnjem povratnom periodu i primena pravila hidrološke neutralnosti za sve novogradnje (obaveza investitora da kišnicu zadrže na sopstvenoj parceli putem zelenih krovova ili retenzija). Takođe, predviđena je izgradnja podzemnih rezervoara na Autokomandi, Radničkoj i Višnjičkoj ulici, kao i sufinansiranje ugradnje nepovratnih ventila u stambenim zgradama.
3. Dugoročni projekti (15 do 20 godina):
Postepeno razdvajanje kišne i fekalne kanalizacije, završetak prve faze Interceptora i postrojenja za prečišćavanje u Velikom Selu, kao i izgradnja kompletne kanalizacione mreže na levoj obali Dunava (Krnjača, Borča, Kotež).
Računica: Manje od tri odsto gradskog budžeta
Finansijska procena pokazuje da bi sprovođenje prva dva koraka u naredne četiri godine stajalo između 100 i 200 miliona evra.
Imajući u vidu da budžet Grada Beograda za 2026. godinu iznosi oko 205 milijardi dinara (približno 1,75 milijardi evra), za ove namene bilo bi potrebno izdvojiti od 25 do 50 miliona evra godišnje, što čini svega 1,4 do 2,9 odsto godišnje gradske kase. Druga faza finansiranja oslanjala bi se na obaveze samih investitora pri novogradnji, namenske naknade i pristupne fondove Evropske unije za kapitalne infrastrukturne projekte.
Uroš Đaković





