MALI SVET - KAMPOVANjE NA MADAVASKI

                                                                                

Velike pripreme za dugo najavljivano kampovanje članova humanitarne organizacije Mali svet Kanada počele su dva dana ranije, u četvrtak 30. avgusta 2018. Članovi su bili su podeljeni u grupe i svako je dobio svoje zaduženje. I pored toga što je određena grupa zadužena samo za hranu, ni ostali nisu odoleli da ne ponesu još nešto od đakonija. Za svaki slučaj, da se nađe. Taman posla da ostanemo gladni

                                                                                                            

Predvodnica od nekoliko kampera je krenula sledećeg dana, u ranu zoru, da sve bude spremno kada u subotu stignu i ostali. Ništa nije prepušteno slučaju.

Sam put do reke Madavaska je doživljaj za sebe. Kako siđete sa autoputa 401, kao da počinje neki drugi svet. Što se više udaljavamo, obuzima me neki spokoj, dišem punim plućima. Predeli se smenjuju dok se uz tihu muziku moj dupke pun auto kotrlja po putevima brdovitog severa Ontarija.

                                                                                                             

Kako običaj nalaže, za sve nas koji već godinama idemo u Padlerkop (Paddler Co-op), koji je naša baza, prvo svraćamo na kafu u Bankroft (Bancroft), koji je oko 60 kilometara udaljen od kampa. Ne mogu a da ne pomenem legendu ovog gradića, Saleta Guseva, koji je najzaslužniji što je ovo mesto otkriveno i što je postalo neka vrsta naše „baze u prirodi“. Zahvaljujući Saletu, mnogi su upravo ovde zavoleli veslanje, tako da dolazak na ovo mesto ima posebnu draž i simboliku.

Nakon tri ipo sata vožnje, dolazimo do kampa, koji je još uvek prilično pust, tu je samo nekoliko šatora, što znači da možemo da biramo mesto. Sve odiše mirom. Sasvim jasno mogu da čujem tišinu. 

                                                                                         

Ubrzo taj mir narušava naše ubrzano raspakivanje, podizanje šatora i sve ono što prati akciju „preživeti tri dana u prirodi“, a posebno se spremamo za moguću kišu, koja teško da će nas zaobići.

Kako pristižu i ostali članovi „Malog sveta“, tako je i buka sve veća. Nazdravljamo za dobar početak, dovikujemo se, služe se pite, sitni kolači, hrskav hleb, baš jutros ispečen, i ostali kulinarski specijaliteti domaće proizvodnje. Dan brzo prolazi u pripremanju za sutrašnji veliki događaj - pečenje praseta, a biće i kupanja, veslanja i onog običnog odmarajućeg „blejanja“.

                                                                                         

U subotu u 6 ujutro svi još spavaju. To je najlepši deo dana. Izmaglica na reci pretvara ceo predeo u nestvarnu sliku. Ne postoji ni vreme ni prostor. Za mene, ovo je idealno doba da napunim baterije.

Dok se naš kamp polako budi, galama ponovo počinje. Čuje se zveckanje posuđa, smeh i priča uz kafenisanje. Buku upotpunjuju motoristi kluba „Tesla“ iz Toronta, koji dolaze da nam se pridruže. Razmeštaju šatore, diže se i tenda u slučaju kiše. Motoristi uvek među nama izazovu čuđenje i divljenje zbog svega što uspeju da spakuju na jedan motor. Ne bez razloga, jer je većina nas došla kolima natovarenim do vrha i - opet nam uvek nešto zafali.

                                                                                                        

Oko podneva se namešta specijalno, ručno napravljeno bure za pečenje praseta. Akciju predvodi predsednik „Malog sveta“ Predrag Stojković Peđa. I, kako to uvek kod nas biva, kreće rasprava o tome koliko dugo prase treba da se peče i predviđanja kada će biti gotovo. Markentiško odeljenje MS organizuje opkladu.

Dok se prase peče, neki se kupaju, ostali veslaju ili šetaju, a poneko koristi priliku da se odmara ili razgovara sa prijateljima koje nije dugo video.

Nešto pre šest sati, oglašava se ekipa zadužena za prase i zvanično objavljuje da je pečenje završeno. Opkladu je dobila Marija Rosi, a nagradu je odmah poklonila „Malom svetu“.

                                                                                      

Druženje i aktivnosti u prirodi ne prestaju. U sumrak se pali logorska vatra, oko koje se deo ekipe okuplja uz zvuke gitare maestra Saše Rajića. Prebirao je po žicama punih pet sati. Čudo od čoveka! Drugi deo grupe odlučio je da skokne do obližnje farme, na kojoj je organizovan koncert lokalne grupe, u kojoj svira i naš zemljak po imenu Nik. A to je već poseban doživljaj.

Nasred njive koja se prostire u nedogled, gde je samo jedna kuća, stoji veliki beli šator, pod kojim svira bend. Trava je visoka skoro do članaka, tako da su skoro svi bosi. I svi posetioci su mnogo mlađi od nas. Imate onaj osećaj kao kada uđete u diskoteku da tražite svoje dete, koje nije na vreme došlo kući, i svi bez greške znaju da ste roditelj. Nama to, međutim, nimalo ne smeta, a ne smeta ni tim mladim ljudima, jer je atmosfera opuštena. Koncert se tradicionalno organizuje svake godine u isto vreme i cilj je da pruži lokalnoj omladini priliku da se druže. Uvek dođu i oni koji su, kao mi, malo stariji, ali mladi duhom. Dok teče svirka, odjednom shvatamo da je nebo prepuno zvezda i pritom nekako ogromno, jer nema ničega što bi ga zaklonilo ili osvetlilo. Naš drugar Velja, koji za sve ima aplikaciju na svom telefonu, otkriva nam imena zvezda, planeta i sazvežđa. Svi smo fascinirani tim nesvakidašnjim prizorom. U daljini počinje prigušena grmljavina, tako da napuštamo koncert i vraćamo se u kamp, gde sve trešti od muzike i pevanja. Atmosfera je zagrejana, svi uživaju.

                                                                                                         

Posebno iznenađenje priredili smo našim rođendacima Peđi i Saletu, sa tortama prepunim svećica, koje smo im poklonili za rođendan uz već poznatu pesmu koju su pevali svi prisutni kamperi.

 Kiša je, srećom, krenula tek u toku noći, tako da nije mogla da osujeti naše planove. Nedelja je osvanula oblačna sa sitnom kišom, koja nije dugo trajala, tako da su sve aktivnosti bile u punom jeku. Dan je bio predviđen za takmičenje u spremanju gulaša. Prijavile su se četiri ekipe: Mali svet, Trajkovići, Marija i Joca.

Kotlići su namešteni i takmičenje je moglo da počne. Naravno, bez navijača i poznatih gurmana, koji su takmičenje pratili i svojim opaskama uveseljavali ostale, ne bi bilo ni ovakvog doživljaja. Svaka ekipa je koristila tajne sastojke i to za sebe ljubomorno čuvala. Bilo je i pokušaja diverzije (tajno stavljanje nekog sastojka u tuđe kotliće da im pokvare ukus), ali su ih čuvari reda sprečili.

Nakon nekoliko sati, gulaši su bili skuvani i svi prisutni su imali priliku da ih degustiraju i da ocene koji je najbolji. Pobedila je ekipa Trajković, koja je dobila specijalnu kapu za kuvanje i domaću ljutenicu sa lokalne pijace.

                                                                                                

Nedelja i ponedeljak protekli su u prijatnom druženju i uživanju u lepotama prirode po kojima je ovaj kraj poznat.

Rastali smo se i teška srca krenuli ka Torontu, ali sa obećanjem da ćemo se sledeće godine ponovo okupiti i podržati „Mali svet Kanada“.

Možda je bilo malo više galame, možda je bilo malo hladno i kišovito, možda bi bilo lepo da ima kupatila, možda sve nije idealno funkcionisalo, ali, ono što smo sigurno stvorili bilo je lepo druženje, kako sa dobrim ljudima tako i sa prirodom. Оno najbitnije, što је i razlog za celu ovu humanu akciju, nije izostalo: zmajevi su poleteli da odnesu još stipendija i sa ovog događaja.

Hvala svim divnim ljudima koji su našli svoje mesto u „Malom svetu Kanada“.

Ukoliko ste zainteresovani da saznate više o „Malom svetu“, ili želite da budete sponsor, posetite www.malisvetkanada.org.

 

 

Ivana Đorđević
Novine Toronto, broj 
1553
Toronto 
06. Septembar 2018.