Zahvaljujući balkanskoj tvrdoglavosti i, naravno, ljubavi prema umetnosti izdržao je sve izazove “umetničkog života” na zapadu i nastavio da svakodnevno slika sa nesmanjenom energijom.
Izložba u Galeriji Srpske Nacionalne akademije je prilika da, po prvi put pokaže veliki broj novih slika nastalih u poslednjih godinu dana.
Razgovaram sa Ozrenkom Mrkićem, akademskim slikarom, koji već niz godina, svet oko sebe i unutar sebe, prenosi na platna. Njegove slike odražavaju, kako kaže, „najtananije varijacije njegovih misli i osećanja“.
Izložba koja se održava od 4. - 19. marta 2023 ima naziv „Ne budi mi se iz sna“.
Kako je došlo do toga da izložba nosi naziv „Ne budi mi se iz sna“?
Ja, kao vjerovatno i većina ljudi, jako volim prirodu – našu planetu, nebo, more, šumu, ljude, životinje i prosto mi se plače kad vidim šta mi l(j)udi radimo sa tim darom, bogatstvom. Kako ga nesebično, nepotrebno i temeljito uništavamo.
Planetom danas vladaju luđaci koji su se svojski potrudili da od ovog raja, koji nam je dat na poklon, naprave pakao, pa je stvarnost postala za mnoge ljude nepodnošljiva. Živimo u stalnom strahu od (veoma) mogućeg nuklearnog rata; stotine hiljada djece dnevno umire od gladi; dnevno, zbog ljudskih aktivnosti nestane stotinjak životinjskih i biljnih vrsta; umjetnost je (likovna, filmska, književnost) ispunjena krvlju, ludilom, katastrofama u najavi. Ljudi su se otuđili, podjelili, zbunjeni su jer im je istina sakrivena... ukradena.
U informisanju, medijima, školstvu, politici vlada jednoumlje izmaštano u glavama pomahnitalih gospodara. Može se reći da je, u današnjem svijetu, dobro u rukama zla a, gotovo svi obični, dobri ljudi žive pod parolom “budimo nesvjesni”, ili, mi smo samo u prolazu, nezainteresovani “posmatrači života” …iako su im sve bitne stvari - mir, porodica, priroda protivprirodno otuđeni...
Prosto mi se ne izlazi iz sna.
Iako ja gledam na naš predivni svjet pogledom punim zebnje, prepričavam ga na svojim slikama na jedan srdačan i (nadam se) šarmantan način. Moja platna predstavljaju mnoštvo ličnosti, koje dolaze iz pravog, mog života… Ti likovi se obraćaju posmatraču, pitaju ga ili mu odgovaraju, izazivaju ili zabavljaju. Svi oni govore o nečem mističnom “drugačijem”, van vremena i prostora u kome živimo…
Da li je za tebe slikarstvo način da zaboraviš na stvarnost i svet oko sebe?
Pa ne baš, prije bih rekao da je ovo što radim svjedočanstvo o tom svjetu, potvrda haosa koji živimo danas, ali i podsjećanje na lijepo i dobro koje nije nestalo. Ja sam gledalac i analitičar/amater ovog “pozorišta” u kome živimo, ovog defilea kreatura koje ostaju zamrznute na mojim platnima.
Sve što sam, do sada, uradio liči na jedan veliki mural, razbijen na mnogobrojne slike. Svaka od tih slika jeste priča iz mog sopstvenog života, načina razmišljanja i svakodnevnog bivanja. Moji radovi mogu da se tumače i kao dnevnički zapisi svakodnevnice, jer se sastoje od bilježenja iskustava, emocija, misli, uspomena.
Slikarstvo je moje sklonište koje, skoro 40 godina, vrijedno podižem i ljubomorno čuvam. Svakom čovjeku je mnogo lakše podnijeti i prihvatiti svakodnevnicu, ma kakva bila, ako se bavi nečim što voli, nečim što ga ispunjava. Vrijeme provedeno na taj način pročisti, učini da, bar na kratko, zaboraviš na stvarnost i da se obnoviš, regenerišeš.
Slikajući, razmišljajući, boraveći u umjetnosti ja kao da ojačam, ohrabrim se, postanem pametniji nego što jesam, pa mi je lakše da živim onaj realni, neizbježni dio života koji je, nedavno, bio divan, po mjeri čovjeka.
U kojoj meri su tvoje slike, tvoja stvarnost?
Svaka slika je stvarnost za sebe a sve zajedno su moja stvarnost.
Cijeli proces nastajanja slike je spontan, iznenađujući je i za mane. Postepenim radom, u jednom trenutku slika postaje stvarnost za sebe, nastala onako kako nastaje sve u prirodi.
Iako racio prati cijeli proces, planovi se, u toku procesa slikanja često mjenjaju priređujući mi prijatna iznenađenja.
Da li je period koji „živiš“ između dve slike (mentalno) bitno različit od stanja u kome si dok stvaraš? Da li lako „ploviš “ između stvarnosti i sna?
Slikanje je čarobno stanje koje čoveka dovodi u stanje da, privremeno, zaboravi na stvarnost i svijet oko sebe ali se ne radi o nekoj vrsti transa, odvajanja. Promjeni se focus, koncentracija na trenutni projekat odvoji me od tekućih, svakodnevnih problema.
Ja jesam čovjek koji je često u “zavadi sa stvarnošću” ali moje slike su odbljesci te iste stvarnosti. Izletima u maštu i san ne izlazim iz nje, naprotiv. Na kraju, moja stvarnost je moja porodica, prijatelji – ljudi s kojima provodim vrijeme i koje volim, razni događaji u kojima uživam i koji me ispunjavaju srećom i inspirišu. Da nije stvarnosti ne bi bilo ni sna.
Ivana Đorđević
-------------------------------------------
Rekli su o Ozrenkovim slikama:
“Uzmite bilo koji od Ozrenkovih radova i smjesta pada u oči da svaki
ponaosob zahtjeva vašu punu pažnju. Likovi, boje i poruke izgledaju kao
da žele da vas razoružaju - sve bi da se vidi i sve da se razotkrije, kako
izbliza tako i izdaleka, ali kao nešto više nego li tek još jedno lice, tjelo,
zvjezda ili šolja za kafu primjećeni u prolazu.
Ozrenko je obuzdao pokret, one što plutaju i one što lutaju, koje naše
vidno polje prostire preda nas dok promatra eksponate. Dakle, sve
postaje savršeno vidljivo. Gotovo da dođe kao udar groma, nenadana
spoznaja da svi elementi definišu međuigru između ličnog iskaza,
katkad karikaturalnog, i romanesknog prikaza.
Jednostavne forme, proizvoljno kombinovane, njišu se u ritmovima izabranih uspomena koje oponašaju tajnu vremena, realnosti i moći
poimanja. Na taj se način ono zaboravljeno potajno išunjava varajući
naš osećaj zaokruženosti i kontrole.
Ozrenkova umetnička dela tjeraju me da zurim u njih u čudu i radosti
otkrića kome nikad kraja. Gotovo da osjećam da bih mogla prosto da
ušetam u njih i umetnem vlastitu priču ili da iščupam ono što se krije
pod površinom. Kakva igra!
Osjećaj uzbudljive razigranosti pruža novo značenje onome što je neko
jednom rekao: ’Slikanje je moć da se pruži glas unutarnjim nadahnućima
srca.’
Uistinu tako!
Ozrenkove slike grade hor u kome svaki glas rađa novi, još snažniji I spomena dostojan
Vildana Stanisic - Keler
"Kada zaustavite pogled i detaljnije pogledate slike, čak i one vizuelno najjednostavnije, vidite puno sitnih, gotovo nevidljivih, skrivenih detalja, priča i pričica. Na Ozrenkovim slikama nema klasične linearne perspective, nema treće dimezije. Dubina se postiže paralelnim ravnima u kojima, bliže ili dalje, obitavaju bića i predeli iz njegovog sveta – neobična stvorenja, drveće nestvarnih oblika, ptice, psi i ljudi svakojakih veličina i boja, na različitim ravnima, u pozadini, na dnu ili na vrhu slike.
Čiste, jake boje, pojednostavljeni, ponekad karikaturalni likovi, bića i predeli koji na različitim, paralelnim ravnima, bliže ili dalje u prostoru u nasprampostavljenim svetovima kazuju priče. I pored te konstante nema ponavljanja. Svaka slika je drugačija, originalna. Umetnički čin je za umetnika vrsta igre, a kao u svakoj igri preovladava mašta, neukroćena i nepredvidiva što čini svaki ishod različitim. Ozrenkovo stvaralaštvo je jedna neprekidna “promenljiva konstanta”. “ Milan Šćekić
BIOGRAFIJA
Ozrenko Mrkić, akademski slikar iz Sarajeva, posljednjih 25 godina živi i radi u Torontu, Kanadi. Učestvovao na mnogim grupnim izložbama u Evropi i Sjevernoj Americi a sam priredio 20-tak samostalnih izložbi.
Studirajuci umjetnost dvije godine je proveo u klasi profesora Ratka Lalića. Diplomirao u klasi profesora Ljubomira Perčinlića. Odmah nakon akademije primljen u ULUBIH (Udruženje Likovnih Umjetnika BiH), ULUJ (Udruženje Likovnih Umjetnika Jugoslavije) i sa tim udruženjima učestvovao na mnogobrojnim grupnim izložbama u zemlji i Evropi.
Njegovi radovi se nalaze kolekciji Muzeja Moderne Umjetnosti Dubrovnik, Muzeja ZOI’84 Sarajevo te brojnim privatnim kolekcijama u Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji.
U međuvremenu se bavio primjenjenom umjetnošću: proizvodnjom i distribucijom nakita, proizvodnjom lampi tehnikom američkog vitraža, uređivanjem enterijera; scenografijom na televiziji i u pozorištu; ilustrovanjem školskih udžbenika.
